MEP

  I.

U ZAHVALU BOGU ZA DAR ŽIVOTA I VJERE

DNEVNO MU PRIKAZUJEM KAO UZDARJE

SVOJA DJELA, MOLITVE I ŽRTVE 

NA RAZNE NAKANE

 M O L I T V A      P R I K A Z A N J A

             Euharistijski pokret mladih razvio se iz velikog crkvenog pokreta Apostolata Molitve kao njegov prilagođeni oblik za mladež. Stoga razvija temeljne ideje duhovnosti Apostolata Molitve. Glavna ideja na kojoj se temelji Apostolat Molitve i dosljedno tome Euharistijski pokret (MEP)  jest prikazanje. Ovdje donosimo tumačenje prikazanja kako se ono primjenjuje u radu s članovima MEP-a. Radi se o temeljnom stavu, nutarnjoj duhovnoj aktivnosti koju treba razvijati kod svakog člana MEP-a od početka njegova pristupa u pokret. Prema pravilima MEP-a treba ga obnavljati kod svakog susreta, a onda i svakodnevno tj. svatko osobno u vidu molitve treba prikazati Bogu sebe i svoj život prema uputama koje slijede.  

      Prikazanje jest poklon darovan Bogu. Molitva prikazanja jest  kraća molitva koja nas najprije podsjeća i potom ujedinjuje s Kristom koji je sve predao Ocu vršeći njegovu volju. To je kratka molitva koja se može obavljati u svako doba dana, najbolje ujutro, a potom i ponoviti tijekom dana. U skupini se molitva obavlja kad su članovi na okupu bez obzira na vrijeme. Četiri su sastavna elementa-ideje koji čine molitvu prikazanja.

1.  Dobar dan!  – Od samoga jutra važno je da se dobro započne dan zajedno s Gospodinom. Čim se probudim trebam si posvijestiti radost života, što jesam, što postojim. Sljedeći korak jest dozvati si u svijest Božju prisutnost: Bog je tu koji me čeka; on je tu, nazočan. On me je stvorio, ali je isto tako za mene stvorio ovaj svijet i opet mi poklanja jedan dar: to je ovaj novi dan, tako nov kao prvo jutro na početku stvaranja (bez obzira je li dan lijep ili oblačan ili kišovit). Stoga si posvješćujem Božju nazočnost i njegovu dobrotu koja daje da njegovo sunce sjaji i kiša pada svima bez razlike… Nakon ustajanja svoje srce i svoje misli stoga usmjerujem Njemu koji me svaki dan u ljubavi doziva u postojanje nakon noći, simbola onoga stanja kad me nije bilo.

2. Hvala! –  “Sve dolazi od Tebe, i ono što smo ti dali dolazi iz Tvoje ruke.” (1 Ljet, 29, 13-14). Stav prikazanja jest prije svega stav primanja: primiti život koji mi je darovan, primiti novi dan koji mi se daje kao dar. Ja primam i potom zahvaljujem. Kažem mu hvala za sve darove koje mi je dao, kao i za one koje ću danas primiti. Time ga stvarno priznajem kao Onoga koji daje i od kojega sve primam.  Posvješćujem si  da sve dolazi od Boga i da je on prvi koji dariva. “Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlosti, u kome nema promjene.”(Jak, 1,17).

3. Prikazujem Ti!  – Sa svoje strane prikazujem Ti svoj život današnjeg dana, svoje molitve, svoj rad, svoju razonodu, svoje  poteškoće. Zahvalan Bogu za njegovu ljubav i za sve što mi daje, ne mogu a da se ne okrenem k Njemu i da mu sa svoje strane ne predam svoj dar.

            Pozvan sam najprije prikazati Bogu nešto dobro, odabrati u danu ono što smatram najbolje da ću danas živjeti:  može to biti jedno posebno vrijeme molitve, određena radost, jedno dobro djelo koje predviđam da ću učiniti. No Bogu su posebno dragi darovi onoga teškog, neugodnog što nam život donosi: monotonija i sivilo svakidašnjeg rada ili učenja, razne neugodnosti koje susrećem tijekom dana (podnositi neugodne osobe, učiti neprivlačne predmete za školu, fizičke boli itd.itd.). Cijeli svoj dan mogu ovako posvetiti, osmisliti ovim darivanjem Bogu, pretvoriti ga u ugodan prinos Bogu što za me postaje nebeska valuta položena u nebesku banku.

4. Kažem Ti svoj Da! “Evo dolazim vršiti Tvoj volju” (Ps. 40, 7-9).  Prikazujem Nebeskom Ocu ono što danas čini moj život i stavljam mu na raspolaganje. Taj stav prikazanja jest raspoloživost: Ti mi daješ Gospodine toliko toga! A što Ti želiš od mene? To je ono što veli sv. Pavao Rimljanima:

“Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu, svetu, Bogu milu ‑ kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.”(Rim, 12, 1-2)

            Ja mu darujem svoj život da ga preoblikuje, kako bi bolje s njime sudjelovao u njegovom djelu stvaranja. Od jutra mu iskazujem svoju želju da budem raspoloživ i da odgovorim konkretno na njegovu ljubav u činima svoga dana. Siguran da je on samnom, da me prati, usuđujem mu reći svoj DA već unaprijed i postati tako raspoloživ također i za nepredviđeno, da primam i da budem primljen od njega. “Neka bude volja Tvoja!”

            Ali svoj DA izričem zajedno s Isusom. Sjedinjujem se s Njime, njegovim Presvetim Srcem, koji se svakoga dana na našim oltarima u sv.misi prikazuje Ocu. Zajedno s njime po njegovom Božanskom Srcu ja se prinosim Bogu i unosim u to prikazanje sav svoj dan; sve što ću proživjeti prikazujem mu u prvom redu kao moje uzdarje zahvalnosti, a onda kao prinos za nakane na koje se i Isus prikazao na križu i nastavlja prikazivati na našim oltarim tj. za spasenje svijeta. Ovom svome prikazanju mogu dati mnoge nakane a da jedna drugu ne oslabljuje. Što više nakana imam na koje prikazujem svoja djela to je moj dar bogatiji. Ovamo svakako pripadaju i službene crkvene nakane Apostolata Molitve.

              Kada obavljati Molitvu prikazanja ?  Najprije je treba ujutro sam obaviti, sasvim kratko svojim riječima, držeći se četiriju točaka koje smo gore spomenuli. Može si svatko sam svojim riječima sastaviti ovu molitvu i potom je izreći. U okviru aktivnosti MEP-a molitva prikazanja obavlja se na početku sastanka društva, ili jednog većeg skupa, ili na logorovanju; kad god se nađu zajedno članovi MEP-a obavljaju ovu molitvu prikazanja.

             Gdje? Unutar dvorane gdje se sastaju, u kapeli, crkvi, ali isto tako i vani u prirodi.

            Tko je priprema? Svatko je u društvu može pripremiti. Preporuča se da voditelj sastanka unaprijed zaduži po dvoje članova da pripreme svojim riječima molitvu prikazanja i da je primijene na aktualan trenutak i dan. Molitvom prikazanja obično počinje tjedni sastanak.

             Koliko dugo treba trajati kad se obavlja zajednički?  Ovakva molitva prikazanja kad se obavlja zajednički treba biti kratka, tj. može trajati od 5 do najviše 10 minuta.

            Oni koji vode molitvu prikazanja prije trebaju reći kako će se odviti. Ima dosta slobode u prilagođivanju mjestu i vremenu. Može se poslužiti Biblijom. Preporuča se i kratki moment tišine da svatko u sebi pobudi čine prikazanja. Može s uključiti i jedna pjesma. Sve to unaprijed voditelji trebaju reći da svatko znao program kako će se molitva odviti da se izbjegne neizvjesno čekanje kad će svršiti ili pitanje koliko će trajati itd.

Uzorak osnovnih misli Molitve Prikazanja: Gospodine Bože, zahvaljujem Ti za sve što si mi dao. Sa svoje strane prikazujem ti danas sav svoj život: svoju molitvu, rad, radosti, razonodu, svoje poteškoće. Unaprijed Ti kažem svoj “Da” za ovaj dan jer sam siguran da si sa mnom.

1.

BOG JE PRISUTAN

Gospodine,pozdravljam Tebe koji si nazočan posvuda: u ljepotama stvorenoga svijeta, u svojoj Crkvi, u Euharistiji, u  mojoj duši po milosti…!

2.

ZAHVALJUJEM

Hvala Ti za sve darove koje mi daješ: za života i zdravlje, za veliki dar katoličke vjere i pripadnost Crkvi, za tolike druge darove…!

3.

PRIKAZUJEM

U jedinstvu s Isusovom žrtvom na križu, nazo-čnom u svakoj sv. misi, prikazujem ti kao dar svoj svagdanji rad i život, svo-je molitve i trpljenja za spasenje svijeta i druge nakane!

4.

EVO ME!

Daj mi svjetla

da spoznam što želiš od moga života i snage da ostvarujem Tvoju svetu volju i onda kad možda ne bude lako.

II

PRIJATELJUJEM S BOGOM KROZ 

MOLITVU LITURGIJA, KRUNICA, 

MEDITACIJA, PSALMI…

 

     Član Euharistijskog pokreta drži u visokoj cijeni molitvu. Osim što njeguje molitveni život, on nastoji steći i što više teoretskih spoznaja o molitvi. Ovdje donosimo osnovne pojmove o molitvi i naputke gdje se o toj temi može naći daljnje informacije i nastaviti produbljivati svoje znanje i molitvenu praksu.  

      Što je molitva? Možemo je nazvati i definirati na razne načine. No za člana MEP-a ona je prijateljski razgovor s Bogom, saobraćanje s njime mislima i riječima, boravak u njegovoj blizini i nazočnosti; molitva znači već sada se uživljavati u ono stanje kojemu idemo u susret kad ćemo biti potpuno uronjeni u Boga. Već sada “u Bogu živimo, mičemo se i jesmo” premda često toga nismo svjesni. Nebeska zaštitnica našega pokreta  sv. Mala Terezija ovako je definirala molitvu: “Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi u kušnji i u radosti.”

  Razni načini molitve.  Postoje razni načini molitve: usmena, mislena, adoracija, meditacija, kontemplacija itd. Kad kažemo molitva, često neki pomisle da se treba obraćati Bogu samo onda kad nam nešto treba, kad nam je teško itd. Naravno to je iskrivljena slika molitve.

     Prava molitva ima četiri karakteristike: poklon, hvala, zahvala i prošnja. Molitva je u prvom redu izraz našeg poklona i štovanja Boga. Zatim je ona izražaj naše hvale njegovoj ljubavi i dobroti, uzvišenosti i njegovim vrlinama. Ona je potom izraz naše zahvale za sve ono što primamo od njega, jer sve što imamo dobili smo od njegove očinske ruke. Potom kao četvrto molitva je također i prošnja: molimo Boga za sve ono što nam je potrebno. (Kod nekih je nažalost ova četvrta točka na prvom mjestu, jer se Bogu obraćaju samo onda kad im nešto treba!)  Dakle poklon, hvala, zahvala i prošnja jesu četiri karakteristike molitve.

     Najtočnije informacije o molitvi u KKC. Sigurno da ćemo najmjerodavnije i najtočnije upute i informacije o molitvi naći u KATEKIZMU KATOLIČKE CRKVE (u buduće ćemo rabiti kraticu KKC). Cijeli četvrti dio Katekizma govori o molitvi: str. 625-697 (ili brojevi 2559 do 2865). Tu nam svi biskupi svijeta (njih četiri tisuće) zajedno sa Svetim Ocem, koji su sastavili taj katekizam, najjasnije govore što je molitva i kako je treba obavljati.

     Stoga preporučamo svim članovima MEP-a da barem u jednom, (a trebalo bi i u više predavanja i susreta), obrade upravo taj dio KKC.

     Molitva je borba. Ova vas tvrdnja možda iznenađuje. To je naslov jednog poglavlja iz KKC, str. 663. Veoma zanimljivo. Naravno ne radi se o borbi da se borimo s Bogom, nego s nama samima; molitva zahtijeva određeni trud i napor da svladamo našu inerciju, našu tjelesnost, našu lijenost, mlakost itd. Postoji i suhoća u molitvi. I o tome kao i o drugim poteškoćama s kojima se čovjek susreće u molitvi govori KKC (str. 663-665).

     Još se jedna poteškoća znade češće čuti: da li treba moliti kad osjećamo potrebu, kad nam je ugodno ili se treba svladati i moliti i onda kad ništa ne osjećamo? Moliti treba uvijek, bez obzira na naša osjećajna stanja. Dapače treba znati ovo: veća je zasluga pred Bogom ona molitva koja se provodi u suhoći, kad nam je možda teško ili dosadno, pa se ipak svladamo da molimo, kad ustrajemo unatoč rastresenostima. Bog vidi naš trud, naš napor, i našu borbu i u tim slučajevima stičemo veću zaslugu kod Boga. Dakle na molitvu se čovjek treba prisiliti bez obzira osjećao li suhoću ili utjehu itd. Molitva je izraz ljubavi prema Bogu, a ljubav se dokazuje djelima i voljom a ne samo čuvstvenim stanjima. A kad uspijemo nadvladati poteškoće u molitvi onda tek vidimo kako je istinita ona divna izreka poznatog duhovnog pisca o. Laplace: “Cijena molitve je vrijeme!” Tj. koliko više vremena žrtvuješ za molitvu toliko ćeš od nje imati koristi, utjehe, radosti. Sveti Ignacije Loyolski rekao bi to na drugi način: “Bog se neda natkriliti u velikodušnosti.” Znači, što ti više Bogu dadeš on će ti uzvratiti još više!

Liturgijska molitva – vrhunac molitvenog života.   Najbolji način molitve svakako je liturgijska molitva koja objedinjuje i usmenu i mislenu molitvu, i meditaciju i kontemplaciju. Ovdje podrazumijevamo misal i časoslov sa svojim tekstovima i molitvama, sudjelovanje u sv. misi i molenju časoslova. To je službena molitva Crkve i Bogu smo sigurno veoma dragi kad svoju molitvu sjedinjujemo s liturgijskom molitvom Crkve. “Misal i časoslov jesu atomska energija katoličke Crkve” rekao je jednom prigodom riječko senjski nadbiskup Josip Pavlišić.  Naš uzor i nebeski zaštitnik Sluga Božji Ivan Merz ne samo da je sam liturgijski molio, nego je o tome i puno pisao i preporučivao liturgijsku molitvu. Vidi knjigu PUT K SUNCU, str. 123 do 134.

Ovih je dana iz tiska izišao već odavno najavljivani Časoslov naroda Božjega za vjernike laike kojega najsrdačnije preporučamo. Članovi MEPa mogu ga kupiti za samo 60 kn (dok u slobodnoj prodaji stoji duplo više tj. 120 kn).

Krunica. – Nakon liturgijske molitve sigurno da je najvažnija i Gospi najdraža molitva sv. krunice. To je Gospa tako jasno potvrdila u Lurdu kad se ukazivala s krunicom u ruci i pratila Bernardicu na svojoj krunici dok je ona molila;  time jasno dala do znanja koliko joj je draga i važna ta molitva. Naša iskustva na duhovnim vježbama zajedničke molitve krunice, te vaše izjave puno govore koliko je krunica vrijedna. A možemo je moliti i putem kad idemo i na druge način.

Korisno je pročitati i druge knjige o molitvi. Preporučamo posebno jednu: Henri Caffarel, ŠKOLA MOLENJA,  Zagreb, Dominikanska naklada Istina, 1979. Nažalost knjiga se više ne može kupiti, ali se može pronaći u bibliotekama. Od vremena do vremena možemo vam poslati fotokopiju kojega poglavlja, kao što to ovom prigodom činimo prilažući uz ovaj dopis uvod i prvo poglavlje knjige.

III.

ČITAM BOŽJU RIJEČ U BIBLIJI,

KATOLIČKI TISAK I DUHOVNE KNJIGE 

“Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi

što izlazi iz Božjih usta!” (Mt, 4,4).

Biblija sadrži Božju Objavu upućenu svakom čovjeku

Kršćanska vjera jest objavljena religija (takve su vjere još židovstvo i islam). To znači da je naša vjera ODGOVOR Bogu koji nam se prvi objavio, koji je izišao iz svoga misterija, koji nam je prvi pružio ruku i krenuo nama u susret.

Božja objava nam je zapisana u Svetom Pismu – Bibliji. Zato je Biblija sveta knjiga za svakog kršćanina. Kažemo za Bibliju da je ona RIJEČ BOŽJA upućena čovjeku; to je velika i divna istina. U Bibliji nam je zapisano sve što trebamo znati da bismo postigli svoje vječno spasenje: tu su  sve istine o Bogu i čovjeku, o našem određenju i smislu našega života, o našoj vječnosti i kako ovdje na zemlji živjeti da bismo zaslužili vječni život. Biblija je pismo nebeskog Oca upućeno svojoj djeci koja još putuju ovom zemljom kako bi sa sigurnošću znali put i došli sretno k Njemu u zagrljaj.

Budući da je u Bibliji zapisana Božja Objava stoga se dijelovi Biblije uvijek čitaju kod svake svete mise i to u njezinu prvom dijelu koji se zove Služba čitanja; na koncu svakog čitanja kaže se “Riječ je Gospodnja” na što svi odgovorimo “Bogu hvala” za njegov veliki dar objave i svjetlo istine koju nam je uputio preko svoje Riječi.

Stari i Novi Zavjet

Vrhunac Božje objave je sam Isus Krist. Zato je i Novi Zavjet koji sav govori o njemu i vrhunac Biblije. Riječ “Zavjet” jest starohrvatska riječ koja znači SAVEZ. Dakle Stari Zavjet govori o Starom Savezu što ga je Bog sklopio s izraelskim narodom preko Mojsija. Novi Zavjet govori o Novom Savezu što ga je Isus Krist na križu sklopio u svojoj krvi sa cijelim čovječanstvom. Oba Zavjeta su usko međusobno povezana. Stari Zavjet jest priprema za Novi Zavjet;  on je sa svojom stvarnošću, svojim događajima i proročanstvima sav usmjeren prema Novom Zavjetu. Sadrži u sebi po svojim simbolima, tipologiji, povijesnim zbivanjima i događanjima one stvarnosti koje će se ostvariti u Isusu Kristu na duhovnom planu. (Npr: egipatsko ropstvo izraelskog naroda, oslobođenje, izlazak, savez na Sinaju, deset zapovijedi, ulazak u obećanu zemlju sve to naviješta Isusovo oslobođenje čovječanstva od ropstva grijeha, savez u njegovoj krvi na Kalvariji i ulazak u vječno, duhovno Kraljevstvo.) Sveti Augustin je lijepo rekao: “Novum testamentum in vetere latet, vetus in novo patet.” Novi Zavjet je u Starom skriven, a Stari zavjet u novom je otkriven, očitovan.

Biblija – izvor žive vode

          Dakle Biblija je knjiga nad knjigama u kojoj nam Bog najizravnije govori. Premda su je sastavljali ljudi u rasponu od po prilici tisuću godina, svi su oni bili nadahnuti i vođeni Duhom Božjim da napišu ono što Bog želi za naše spasenje.

        Crkveni oci i duhovni pisci izrekli su veoma lijepih misli o Bibliji od kojih navodima samo neke: “Biblija je izvor žive vode. Čitajući je, pijemo na izvoru božanske spoznaje. Sveto Pismo je Kristov stol na kojem se hranimo.”

Nabaviti si vlastitu Bibliju

Svakom članu MEP-a od svih knjiga Biblija treba biti na prvom mjestu. Stoga si treba najprije nabaviti svoju vlastitu osobnu Bibliju, koja uvijek treba biti na dohvat ruke i s kojom će prijateljevati svakoga dana.

Čitati Bibliju svaki dan

          Svaki član treba uzeti Bibliju (ili samo Novi Zavjet ako mu je zgodnije) u ruke svakoga dana i pročitati barem nešto iz nje. Ako nema vremena duže se zadržavati u čitanju neka otvori Bibliju nasumce i pročita na što najprije naiđe i uvijek će naći duhovne hrane.

Pročitati čitanja iz dnevne mise

          Posebno se preporuča sljedeće: Svaki član MEP-a treba se potruditi da svaki dan pročita one izvatke iz Svetog Pisma koji se toga dana čitaju kod sv. mise. Ti su dijelovi posebno vrijedni i stavljeni vjernicima kao duhovna hrana na razmišljanje. Ti dijelovi Biblije čitaju se po cijelom svijetu svaki dan u svim katoličkim crkvama u kojima se služi sveta misa. I sam Papa ih svaki dan pročita i o njima razmišlja. Popis tih čitanja dobiju se u središnjici MEP-a.

Jednom pročitati cijelu Bibliju

          Svaki član trebao bi se potruditi da pročita cijelu Bibliju. Najbolje je početi s Novim Zavjetom potom prijeći na Stari Zavjet. Ali nije ju dovoljno pročitati da mogu reći da sam je pročitao od korice do korice. Kolikogod Bibliju čitali uvijek ćemo u njoj naći nešto novo, jer ona je Božja Riječ upućena čovjeku a Božja Riječ je neiscrpiva.

Poteškoće u čitanju Biblije

Pojedini dijelovi Biblije, napose iz Staroga Zavjeta nisu lako razumljivi, ima nejasnih mjesta koja ostavljaju dosta pitanja. Za bolje razumijevanje Biblije veoma je korisno da se poslužimo knjigama koje nas uvode u razumijevanje svetoga teksta, komentare i drugo. U samoj Bibliji na kraju doneseni su uvodi u pojedine dijelove Biblije pa je veoma korisno da ih se najprije pročita prije nego se krene u čitanje Biblije. Tako će se imati jasnija slika kada je koja knjiga Biblije nastala, s kojim ciljem, kome je bila namijenjena itd. Opširniji komentari Biblije nalaze se posebno objavljeni u knjigama oca Celestina Tomića koji je komentirao gotovo sve knjige Biblije. Za svoje poteškoće kod čitanja Biblije, ako se nema vremena tražiti po knjigama, najbolje se obratiti vjeroučitelju ili svećeniku i pitati razjašnjenje.

Pročitati “Dei Verbum” 2.vat.sabora

          Za još bolje razumijevanje Biblije veoma korisno će biti da svaki član MEP-a, posebno stariji, pročitaju dokument 2. Vatikanskog sabora “Dei Verbum” (Božja Riječ) koji upravo govori o stvarnosti Božje Objave koja nam je zapisana u Svetom Pismu i objašnjava detaljnije pojam Božje Objave i Svetoga Pisma.

Duhovne knjige i katolički tisak

          Što je rečeno za Bibliju važi također i za kršćansku literaturu. Danas živimo u tzv. civilizaciji slike kada je pisana riječ nažalost u drugom planu. Ljudi malo čitaju i tako propuštaju mnoge korisne stvari. TV i film su za mnoge postali jedini izvori informacija. Međutim pisana riječ ima svoju veliku snagu. Postoje brojne duhovne knjige, katolički časopisi koji nam govore o aktualnim temama, gdje nalazimo razrađene one teme koje su u Bibliji samo spomenute. U duhovnim knjigama nadalje imamo brojna svjedočanstva vjernika kršćana koji su nadahnuti Biblijom živjeli po njoj i ostvarili brojna dobra djela. Biblija je utjecala i na ljude izvan kršćanstva. Npr. otac današnje Indije Mahatma Gandi  bio je upravo nadahnut Isusovim govorom na gori i slijedeći načela nenasilja koja su tu navedena, proizveo je revoluciju bez krvi oslobodivši svoju domovinu od engleskog kolonijalizma. Preporuča se da svako društvo MEP-a organizira svoju vlastitu biblioteku.

Uz duhovne knjige treba napose naglasiti važnost čitanja katoličkog tiska kojega ima mnogo i raznih vrsta. Nastojati treba biti u tijeku što se zbiva i što se događa u Katoličkoj Crkvi kao i u domovinskoj Crkvi. Glas Koncila u tome smislu donosi najviše informacija. Preporuča se napose čitanje katoličkih listova za mladež (Mak, MI, Pogled itd.).

IV.

ČISTOĆU SVOJE DUŠE ČUVAM I ODRŽAVAM KROZ REDOVITU SVETU ISPOVIJED

“I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: “Ako hoćeš, možeš me očistiti!” Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: ‘Hoću, budi čist!’ I odmah nesta s njega gube i očisti se.” (Mk, 1,40-42)

Na Uskrs Isus ustanovljuje sv. ispovijed kao prvi dar uskrsnuća

Prve Isusove riječi nakon uskrsnuća koje je uputio apostolima kad im se ukazao na Uskrs navečer bile su: “Mir vama. Primite Duha Svetoga; kojima oprostite grijehe bit će oprošteni kojima zadržite bit će zadržani.” (Iv 20, 21-23). To je prvi dar Krista uskrsloga nakon što je svojim križem i uskrsnućem izvojevao pobjedu nad zlom, grijehom i smrću. Opraštanje grijeha zbiva se snagom Duha Svetoga kojega je Isus poslao. Na sam dan uskrsnuća navečer kad se ukazao apostolima i izrekao te riječi, Isus je formalno ustanovio sakrament sv. ispovijedi i predao vlast apostolima i njihovim nasljednicima da u ime Njegovo pomiruju ljude s Bogom po sv. ispovijedi.

Ispovijed – kupaonica duše

             Sv. ispovijed, ili sakrament pomirenja čovjeka vjernika s Bogom jest veliki dar Božje dobrote. Znajući slabost naše naravi da uvijek i uvijek padamo, Bog nam omogućuje da se kroz sv. ispovijed uvijek i uvijek ponovno podignemo.

            Sv. ispovijed možemo usporediti sa kupaonicom. Za naše tijelo svaki dan nam je potrebna kupaonica da se ujutro i navečer umijemo, temeljitije operemo ako se zaprljamo radeći itd. Ova tjelesna potreba ima određenu sličnost s našim duhovnim životom. Kao kršćani trebamo od vremena do vremena našu dušu oprati, umiti, očistiti. Hodajući cestama ovoga života koje su u moralnom smislu često puta blatne, nehotice i ne želeći uprljamo se. Stoga evo sv. ispovijedi gdje svoju dušu opet dovodimo u red, u sklad s Božjom voljom, u stanje pomirenja s Bogom.

Uvjeti za dobri ispovijed: 5 P

             Da bismo dobro obavili ispovijed treba ispuniti pet uvjeta koji su slikovito izraženi sa pet riječi koje počinju slovom “p” (5 P): promisliti (ispit savjesti), priznati (ispovijeda pred svećenikom), pokajati se, pokoru izmoliti, popraviti se.

            Za ispovijed je veoma važno da si dobro ispitamo savjest, a prije toga da dobro znademo što je grijeh. Stoga se treba poslužiti raznim ispitima savjesti koji se nalaze u molitvenicima i drugdje, gdje je to opširno označeno.

Uvijek treba imati na umu: Grijeh obećaje mnogo, daje malo, oduzima sve! Ovo posebno važi za grijehe bludnosti protiv sv. čistoće.

Radost čiste savjesti

            Svatko je to morao već iskusiti kad ide na sv. ispovijed kako se nakon nje osjeća rasterećen, kako u dubini duše osjeća mir, upravo eksperimentalno  se doživljava Božju prisutnost. Kad imamo čistu savjest onda je i molitva daleko ljepša i lakša. Imamo osjećaj da nas Bog čuje, da nema zapreka između mene i Boga, da je sve sunčano, kao sunčani dan bez oblačka, kao da na obzoru moje duše sjaji Božje sunce dobrote i ljubavi te grije moju dušu. Takvo raspoloženje ima čovjek nakon sv. ispovijedi.

Mjesečna sv. ispovijed

            Svaki član MEP drži u visokoj cijeni sv. ispovijed. Minimum jedanput mjesečno treba se ispovijedati, obično početkom mjeseca oko prvog petka, kako bi svoju dušu držao u što čišćem stanju, ali i češće ako ustreba. Nezamislivo je za člana MEP-a da se ispovijeda rijetko. Mjesečna sv. ispovijed je apsolutno važno sredstvo za napredak u duhovnom životu i za rast u svetosti. Tko ima čistu savjest i pomiren je s Bogom zrači čistoćom, radošću i veseljem što ga vanjski svijet nema i ne može dati, a ostali to primjećuju na njegovom licu i vanjštini.

Iako se ispovijedam uvijek sam isti?!

            Češće čujemo ovakav prigovor: evo, ja idem redovito na ispovijed i ne primijetim nikakvog napretka, uvijek sam isti, uvijek jedno te isto govorim na ispovijedi. Odgovor na ovu poteškoću je veoma jednostavan: kakav bi tek bio kad ne bi dolazio na ispovijed?! Tek onda bi kola počela ići nizbrdo!!! Ovako barem držiš dušu na uzdi da ne srlja u zlo, da se ne strovaljuje u propast.

            Ipak tko redovno i ustrajno ide na sv. ispovijed nakon određenog vremena primijetit će napredak. Kroz čestu ispovijed čovjek se malo pomalo rješava većih grijeha i nastavlja borbu s manjim nesavršenostima.

Ispovijed olakšava borbu protiv zla

            U svakom slučaju sv. ispovijed je uz sv. pričest najjače sredstvo da se borimo protiv zla u sebi i oko sebe. Pozivamo svakoga tko ovo čita da se malo prisjeti svoga iskustva nakon ispovijedi: ima se više snage i jakosti za opirati se zlu, za svladavanje raznih vrsta napasti, napose onih protiv sv. čistoće; ispovijed upravo osjetno ulijeva snagu i imunitet te zlo postaje jednostavno odvratno, ne privlači ga više kao što ga je možda privlačilo kad se živi u grešnom stanju. (Usporedba sa prašinom i suncem). Sv. sakrament pomirenja je kao jedno cijepljenje, kao da nam se ulijeva protuotrov protiv sklonosti za grijeh.

Molitva odrješenja

Dobro je da znademo što svećenik moli kad daje odrješenje. Obično to moli potiho, a vjernik je zauzet kajanjem pa ne čuje te divne riječi u kojima je sadržana sva teologija i svi elementi našega pomirenja. Evo te molitve: 

Bog milosrdni Otac pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina i izlio je Duha Svetoga za oproštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve On udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Što je najdragocjenije na svijetu?!

            Autor ovih redaka želi s vama koji ovo čitate podijeliti jedno iskustvo, doživljaj, koji je doživio šest mjeseci nakon što je bio zaređen za svećenika. Posjetio je bio u Karlovcu dr. Antuna Matasovića, poznatog našeg javnog radnika, katolika intelektualca, sveučilišnog profesora, katoličkog pisca, oca brojne obitelji (dvanaestero djece). Bilo je to 1972. godine u zimi. Dr. Matasović je tada bio već u mirovini. Razgovor se kretao oko sluge Božjega Ivana Merza kojega je dr. Matasović poznavao, a o kojemu je pisac ovih redaka skupljao podatke. U jednom momentu dr. Matasović prekine razgovor i upita: “Da li znate što je najdragocjenije na svijetu?” Svećenik je počeo razmišljati… Međutim dr. Matasović ga prekine i reče: “Ne trebate se truditi, ja ću vam reći. Najdragocjenije na svijetu – to je svećenička ruka. Ona nas odrješuje od  grijeha i ona nam daje Isusa Krista.” – Svećenik je ostao bez riječi. Čovjek, laik, koji je u svome životu postigao uspjeh u svakom pogledu, ostvario veliku karijeru, na koncu svoga života ovako razmišlja! Nije bilo drugoga nego s divljenjem zapamtiti te riječi i zahvaliti mu na tako lijepoj izjavi koja mu je, vidjelo se, izišla iz srca, iz osobnog uvjerenja. I kad su se opraštali dr. Matasović sa svojim štapom doprati toga mladog svećenika do vratiju i uze njegovu ruku i poljubi je! Za tog mladog svećenika bio to još jedan “šok” u pozitivnom smislu. On koji bi mu po dobi mogao biti ne samo otac, nego i djed, ovakvu čast iskazuje svećeniku i njegovojs ruci u kojoj je poljubio Kristovu ruku!!! – Taj je svećenik to dobro upamtio, i sjećat će se toga cijeloga života! Uvjeren je međutim bio da mu je taj doživljaj omogućio sluga Božji Ivan Merz i shvatio je to kao njegov nebeski dar za svoje ređenje koji je poslao preko svoga prijatelja dr. Matasovića.

            Svaka svećenička ruka jest produžena ruka Kristova koja nas pomiruje s Ocem i preko koje Krist dolazi u naše duše.

V.

SVOGA NAJBOLJEG PRIJATELJA, ISUSA ČESTO PRIMAM U SV. PRIČESTI SUDJELUJUĆI NA NEDJELJNOM EUHARISTIJSKOM SLAVLJU 

 “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta. Tko blaguje tijelo moje ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” (Iv, 6, 51 i 54)

Slaviti i živjeti Euharistiju

Euharistijski pokret nosi divan naziv po središnjoj stvarnosti naše vjere – Euharistiji koja je “izvor i vrhunac svega kršćanskog života” kako kaže 2.vat.sabor. (LG 11). Naziv pokretu dao je sam Kristov Namjesnik Papa Ivan XXIII. još 1960. Od tada članovi pokreta nastoje usredotočiti svoju pozornost i svoj duhovni život prema toj temeljnoj stvarnosti naše vjere oko koje se sve kreće. “Slaviti i živjeti Euharistiju” jesu dvije temeljne ideje Euharistijskog pokreta. A treća koja slijedi iz gornjih dviju ideja glasi: “Kao što je Isus postao kruh za nas, tako i mi trebamo postajati kruh za druge.”

          Euharistija nije samo tu da Isusa primamo u sv. Pričesti ili da mu se klanjamo u adoraciji. Euharistija znači: kao što je Isus došao k meni u moje srce, tako sada trebam ja ići k njemu u njegovo srce, a taj put vodi samo kroz bližnjega. Isus je svojom ljubavlju usrećio mene; stoga i ja trebam usrećivati druge svojom ljubavlju.

Euharistija znači “zahvaljivanje”

          Da bismo mogli bolje shvatiti što je to Euharistija treba si svaki član MEPa steći teoretsko vjersko znanje o Euharistiji. Treba se potruditi doznati što naša katolička vjera govori o Euharistiji, što nam nalaže za vjerovanje. Najtočnije podatke o tome naći ćemo u Katekizmu katoličke Crkve na str. 348-370.     

Najprije sama riječ Euharistija dolazi nam od grčke riječi “euharistein” što znači zahvaljivati. Po Isusu i zajedno s njime mi zahvaljujemo Ocu za tolike njegove darove i dobročinstva, za sve što nam je darovao, za darove naravi tj. ovoga života, a onda za darove milosti i nadnaravnog život, te za obećani vječni život i blaženstvo.  

Krist i njegova žrtva

nazočni u Euharistiji

          Euharistija, sv. Pričest jest sakrament u kojem je sadržano sve bogatstvo katoličke vjere. Ona je stalna nazočnost Isusova među nama. Po Euharistiji postaje među nama nazočna i njegova presveta žrtva koju je za nas prikazao Bogu na križu. Kad sudjelujemo u sv. misi to je isto kao da za vrijeme tih pola sata (ili koliko već traje sv. misa) preskočimo vrijeme i vraćamo se dvije tisuće godina unazad i zajedno s blaženom Gospom i sv. Ivanom stojimo na Kalvariji podno Isusova križa i sudjelujemo u njegovu žrtvovanju i umiranju na križu. Tolika je vrijednost sv. mise. Dakle kad smo kod sv. Mise mi smo na Kalvariji i sudjelujemo u Isusovoj žrtvi.

Deset vidova Euharistije

          Deset raznih dimenzija i vidova Euharistije izvrsno nam prikazuje dokument koji je bio pripremljen za Međunarodni euharistijski kongres održan u Lurdu 1981.g. Dokument nosi naziv “Euharistija – Isus Krist, razlomljeni kruh za novi svijet.” (Knjiga se može posuditi u središnjici MEP-a.) Evo tih naziva što je sve Euharistija: 1.Okup, 2. Riječ, 3. Zahvalnica, 4. Spomen čin, 5. Oslobođenje, 6. Savez, 7. Zaziv Duha, 8. Nazočnost, 9. Pričest – zajedništvo, 10. Poslanje – Misija.  

Jedina radost i utjeha

na kraju našeg života

          Na kraju našega života, kad nam nitko više ne bude mogao pomoći, kad nas svi ostave, dignu ruke od nas, kad nam uz najbolju volju niti liječnici ne budu mogli pomoći, a rodbina kad bude bespomoćno stajala uz naš samrtni krevet nemoćna da nam u bilo čemu pomogne, tada će jedina naša utjeha i radost biti Isus u sv. Pričesti koju će nam donijeti svećenik. Stoga ako će to u tim presudnim časovima biti jedina naša utjeha i radost i sve bogatstvo i blago, zašto onda da se već sada u životu tako ne ponašamo i ne odnosimo prema presv. Euharistiji?! Neka nam ona bude stvarno prva naša radost i ljubav u životu i na ovoj zemlji, kako što je to bila za našeg velikog prijatelje i ljubitelja Euharistije slugu Božjega Ivana Merza.

Adoracija – klanjanje pred

Presv. Sakramentom

          Osim sudjelovanja na svetoj Misi i primanja sv. Pričesti ima još jedan oblik štovanja Presv. Euharistije a to je adoracija ili klanjanje pred Presvetim Sakramentom. Adoracija može biti privatna ili javna. Često puta u crkvama bude izložen Presveti sakrament Euharistije na javno klanjanje. Tako na primjer u Osijeku u svetištu Srca Isusova Presv. Sakrament je izložen svake subote naveče, u četvrtak uoči prvoga petka u okviru sv. ure, potom svakog 15. u mjesecu kao izraz zadovoljštine Isusu za grijehe psovke. Osim ovog javnog čašćenja Presv. Euharistije članovima MEP-a posebno se preporuča osobna, privatna adoracija koja se sastoji u ovome: treba si svatko odrediti tijekom tjedna jedno vrijeme kada će osobno poći u bilo koju crkvu kad ima najmanje svijeta da se pokloni Isusu koji stanuje u Svetohraništu (kraj kojeg gori crveno svjetlo kao znak da je nazočan); i neka provede u njegovom društvu određeno vrijeme. To može biti četvrt sata, pola sata ili više. Takve adoracije posebno su vrijedne za osobni molitveni život, a mogu se spojiti i sa meditacijom. Posebno se svraća pozornost članovima MEP-a kad prolaze pokraj bilo koje crkve neka svrate u nju i neka pozdrave Isusa i poklone mu se.  

Primjer euharistijskog života

Ivana Merza

          Svakom članu MEP-a posebno preporučamo da pročita kako je Ivan Merz shvaćao i doživljavao Euharistiju, kako se prema njoj odnosio i kako je živio dubokim euharistijskim životom. Posebno su zanimljivi oni dijelovi iz njegova dnevnika u kojima je opisao svoje mistične doživljaje u svezi Euharistije. Bog mu je dao da na osjetan način doživi ljepotu otajstva Euharistije i Kristovu nazočnost. Podatke o tome naći ćete u knjigama “Put k suncu”  i  “Plamen za visinama”. Ivan Merz nam je ostavio divne zapise i misli o Euharistiji koja je bila središte njegova života. Posljednjih godina svoga života svakodnevno je bio na sv. misi i primao je Isusa u sv. Pričesti i veoma je često adorirao.

VI.

PREPOZNAJEM ISUSA U BLIŽNJEMU SJEĆAJUĆI SE EVANĐELJA NA PET PRSTIJU: “TI SI TO MENI UČINIO!”  

 “Tko ne ljubi svojega brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko  ljubi Boga, da ljubi i brata svoga.” (1 Iv 4, 20-21).

Evanđelje na pet prstiju jedne ruke

          Kada se 1985.g. slavila međunarodna godina mladih oko pet stotina hrvatske mladeži koji su sudjelovali na proslavi imali su susret i s Majkom Terezijom u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu. Tom je prigodom Majka Terezija govoreći o svome radu za siromahe u Indiji i po svijetu ohrabrila prisutne mlade da se i oni više angažiraju u ljubavi prema bližnjemu. Slikovito se bila izrazila ovim riječima: “Evo, cijelo Evanđelje može stati na pet prstiju jedne ruke. Isus je rekao štogod smo učinili jednom od onih koji trpe,  “you did it to me” – ti si to meni učinio! Svaka od ovih riječi stane na jedan prst i evo cijelog Evanđelja samo na jednoj ruci!

Ljubav k Bogu i bližnjemu – vrhunac Evanđelja

          Dvije temeljne zapovijedi u kršćanskoj vjeri jesu ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Bile su prisutne već u Starom Zavjetu ali odijeljeno. Isus ih je spojio, povezao i izjednačio, učinio ih je neodjeljivima. Rekao je: “Ljubi Boga svoga svim svojim srcem”. Potom je nadodao: A ova je ovoj jednaka: ” Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.”

Vjera bez djela je mrtva

          Apostol sv. Jakov u svojoj poslanici daje nam  veoma zanimljivo razmišljanje o dobrim djelima: “što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra bez odijela i  hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: “Hajdete u miru, grijte se i sitite”, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: “Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru. … Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo tako je i vjera bez djela mrtva. (Jak, 2, 14-18 i 22)

Vrijednost udovičina novčića

Naravno da član MEPa ne može činiti velike stvari gledajući ljudskim očima jer je redovito učenik ili student ili mladi radnik, još ovisan o roditeljima i drugima koji ga školuju. Ali nastojat će ne propustiti da učini dobro bližnjemu i u onim malim stvarima. Sjetimo se samo one udovice iz Evanđelja koju je Isus pohvalio da je dala najviše, tj. više od sviju koji su davali svoje darove u hram, premda je dala samo dva novčića (to bi bile danas naše dvije lipe). Dala je od srca i sve što je imala i pred Bogom je to bila velika zasluga. Tako i članovi MEP-a ako se koji puta odreknu sladoleda, slatkiša ili čega drugoga što vole i što su uštedjeli, mogu darovati za misije, ili za karitas ili za gladne u svijetu;  time su učinili veliku stvar pred Bogom. Ima puno načina kako možemo pomoći bližnjemu.

 Tjelesna i duhovna djela milosrđa

          Osim tjelesnih djela milosrđa postoje i duhovna djela milosrđa koja isto tako imaju vrijednost i važnost jer čovjek nema samo tijelo nego ima i dušu koja je često puta gladna i žedna, i trpi i pati na jedan ili na drugi način.

Prisjetimo se najprije SEDAM TJELESNIH DJELA MILOSRĐA: Gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesna i utamničena pohoditi, izbjeglice i prognanike pomagati, mrtva pokopati.

A SEDAM  DUHOVNIH DJELA MILOSRĐA glase: Dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljan utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti.

Pretvarati male stvari u nebesku valutu

Članovi MEPa mogu se posebno angažirati na području duhovnih djela milosrđa jer često puta za tjelesna djela milosrđa nemaju ni sredstava ni mogućnosti. Ali na duhovnom području milosrđe se isto tako može u velikoj mjeri iskazati. Na primjer časne sestre u kontemplativnim samostanima kao sestre Karmelićanke,  čine jedino duhovna djela milosrđa a kroz njih čine velike stvari. Sjetimo se naše druge zaštitnice, sv. Male Terezije koja nije izašla iz svoga Karmela u kojem je proživjela devet godina postigavši svetost i to vršeći sve one male sitne stvari svoga svakodnevnog života, čineći one male usluge i dobra djela svojim susestrama s kojima je živjela u samostanu. Nikakve velike stvari nego kroz male stvari postigla  je svetost jer sve što je činila činila je iz ljubavi prema Bogu. Prvo načelo MEP-a,  dnevno prikazanje nam u tome veoma mnogo pomaže i posvješćuje nam da male stvari možemo pretvoriti u  vrijednost pred Bogom, u pravu nebesku valutu koju polažemo u nebesku banku, gdje ćemo je naći s velikim kamatama.

 Izgubljeni i dobiveni dani

                Sluga Božji Ivan Merz vršio je veliku ljubav prema bližnjemu i to u prvom redu na području duhovnih djela milosrđa, tj. kršćanskog odgoja mladeži u katoličkim organizacijama (neuka poučiti!). Međutim kad god mu se pružila mogućnost činio je i tjelesna djela milosrđa. Tako je npr. 10% od svoje plaće svakoga mjeseca izdvajao za sirotinju i za karitativne svrhe. Jednom prigodom cijeli je dan potrošio pribavljajući dokumente jednoj učiteljici samo da bi mogla i ona poći na hodočašće u Lurd (jer se u zadnji čas jedno mjesto bilo oslobodilo). Kad je navečer sve bilo sređeno ona mu zahvali i požali ga što je, eto, zbog nje izgubio cijeli dan. Merz joj odgovori: “A tako vi mislite. Ja pak smatram da nisam ništa izgubio nego samo dobio. Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani.”

 VII.

IZGRAĐUJEM SVOJ KARAKTER, SVLADAVAM ZLO U SEBI I OKO SEBE, NADVLADAVAM NAPASTI  NA GRIJEH, VRŠIM BOŽJE I CRKVENE ZAPOVIJEDI, TEŽIM ZA SVETOŠĆU

             “Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše ruševina velika.” (Mt, 7, 24-27)

Zašto smo na svijetu?

            Zašto živimo na svijetu? Ovo pitanje svaki si čovjek postavlja tijekom svoga rasta i dozrijevanja. Da nađemo odgovor na ovo pitanje ne trebamo lutati da ga nađemo. Katolička vjera daje nam jedini mogući i jedini zadovoljavajući odgovor: Na svijetu smo zato da Boga spoznamo štujemo i ljubimo i tako se pripremimo odnosno zaslužimo ući u onaj drugi, vječni bolji život koji Bog obećaje onima koji žive po njegovoj svetoj Volji.

Što je Volja Božja?

            VOLJA BOŽJA – toliko puta smo čuli te riječi. Što to znači Volja Božja? Kad me je Bog pozvao u postojanje, stvorio me je kao slobodno biće a ne kao roba, stroj ili automat. No kad me je stvorio, stvorio me je s određenim razlogom, ciljem. Konačni cilj jest doći k Njemu u zajedništvo ljubavi. Ali dok dođem k njemu ja moram odživjeti i proživjeti ovaj zemaljski život i to onako kako on sugerira, predlaže jer je to najsigurnije da dobro iskoristim i upotrijebim ovaj zemaljski život. Stoga se moram pitati: ako me je Bog stvorio za sebe da jednom dođem k njemu da me usreći svojom ljubavlju za cijelu vječnost, kako želi da je putujem ovom zemljom da k njemu dođem, kojim putem da idem, kako da se koristim tim dragocjenim darom što mi je dao tj. svojom slobodom. Da li je sloboda tu da radim što hoću, ili ona ima viši smisao i cilj?

            Zamislimo si ovakav prizor! Tek što me je Bog pozvao iz ništavila u postojanje započinje sa mnom ovakav razgovor:

Bog: Evo darovao sam Ti život i moja je želja da živiš i jednoga dana da dođeš k meni u vječnost i da budeš uvijek sretan, sjedinjen u ljubavi sa mnom. Da li želiš biti sretan cijelu vječnost?

            Ja: Svakako dobri Oče! A kako mogu to postići, jer život na zemlji koji mi daješ jest dug. Treba proći dosta godina da se najprije osposobim za neko zvanje, pa onda da dođem k Tebi. Stoga reci mi koji je najsigurniji put da ne promašim cilj, da sretno stignem u kuću Očevu?

Bog: Vidiš, iz ovog Tvoga pitanja imam dojam da možda nisi dobro pročitao u Evanđelju onu zgodu susreta moga Sina Isusa s onim bogatim mladićem koji ga je upitao “što mi je činiti da zadobijem život vječni”.

Ja: Ah, da, sjećam se. Isus mu je rekao da treba držati zapovijedi Božje i živjeti po njima, na što je mladić rekao da je to sve držao od svoje mladosti.

Bog: Točno, dobro si se sjetio. A moj ga je Sin onda pozvao na jedan herojski čin; pozvao ga je da učini korak dalje, da pođe putem svetosti, savršenosti, da si osigura veliko blago na nebu. Ali jedan je uvjet bio za to: da ostavi ovozemaljska bogatstva koja je posjedovao, da oslobodi srce od ovisnosti ovoj zemlji i da svoje srce pokloni Srcu moga Sina, jer će tada u stvari već na zemlji započeti živjeti svoj raj, svoju vječnost. I još k tome njegovo bogatstvo neće time propasti što bi ga se odrekao, nego će imati blago na nebu, kako mu reče moj Sin.

Ja: Da, nažalost, mladić onoga časa nije dao pozitivan odgovor. Okrenuo se i otišao je žalostan jer je bio veoma bogat, nije smogao snage ni hrabrosti da postane slobodan od navezanosti na ovozemaljštinu.

Svakome od nas Isus upućuje ove riječi:

Ako želiš biti savršen…

Članovi MEPa ne zadovoljavaju se samo da kao kršćani životare na ovome svijetu, da lutaju tamo i amo. Njima je ponuđeno da se uspinju na goru kršćanske svetosti i savršenosti. Taj uspon na goru svetosti uključuje tri stadija: put čišćenja, put prosvjetljenja i put sjedinjenja.

Put čišćenja je prvi stadij. Radi se o odupiranju grijehu i napastima koje čovjeka navode na grijeh. Bitka protiv grijeha je uvijek jedna prava borba i tu treba snage, volje, hrabrosti. Član MEPa uvijek će se sjetiti one Isusove riječi iz Gecemanija: Bdijte i molite da ne padnete u napast. Iz fizike znademo za zakon spojenih posuda. Kad u jednu posudu lijevamo vodu, razina vode se automatski diže i u ostalim posudama. Isto je tako u duhovnom životu. Kad se molimo, primamo sakramente dobivamo snagu da se lakše odupiremo zlu i rastemo u kršćanskim vrlinama. Put čišćenja znači osloboditi se najprije robovanja grijesima i grješnim navikama.

Put prosvijetljenja slijedi nakon oslobođenja od grijeha. To je lagani uspon prema gori savršenosti, uspoređen sa lijepim putom koji se uspinje kroz šumu, proplanke i lijepe krajolike. Na putu prosvijetljenja član MEPa s radošću čita Bibliju i duhovne knjige gdje nalazi puno poticaja, ideja i sugestija kako napredovati prema svetosti. Ali nije dovoljno samo čitati lijepe duhovne knjige i u njima uživati. Ovo načelo uključuje, kako je i rečeno, osoban napor, trud i nastojanje da si član Mepa stvara odluke za duhovni život, da nastoji uklanjati iz svoga života razne pogreške, loše sklonosti i navike te sticati vrline i kreposti.

Najbolje će nam to pokazati jedan primjer i to primjer Ivana Merza našega nebeskog zaštitnika i uzora koji se ozbiljno trudio u tom usponu prema kršćanskoj svetosti. Dovoljno je pročitati njegove odluke, pravila života koja je sastavio još na fronti za vrijeme rata i onda ih usavršavao u Parizu i Zagrebu. Tu se čovjek divi kako ga je Božja milost poticala, privlačila, a on joj se hrabro, spremno i veselo odazivao, svladavajući svoje loše sklonosti i usavršavajući se u dobrim navikama i vrlinama. Njegove odluke objavljene su u njegovoj najnovijoj knjižici Plamen za visinama. Svaki član Mepa treba ih poznavati, dobro proučiti i po uzoru na njih u svojim prilikama sastaviti svoje vlastito pravilo života.

Put sjedinjenja dolazi na kraju kad smo svoju dušu očistili, prosvijetlili onda je Bog u svojom ljubavlju potpuno ispunja i usrećuje našu dušu.

Osim uzora Ivana Merza za sticanje karaktera,  korisno je pročitati još druge knjige kao npr. Karakter  od Tihomira Totha.

 VIII.

NA PREDBRAČNU I BRAČNU LJUBAV GLEDAM OČIMA BOGA KOJI JE NJEZIN IZVOR I STVORITELJ I KOJI ŽELI DA KROZ ČISTOĆU LJUBAVI  DOĐEM  DO  ŽIVOTNE  SREĆE  

“Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!” (Mt, 5,8)

Svijet govori: “Jedi, pij i uživaj!”

Živimo u jednom svijetu gdje sve ide za tim da si čovjek stvara raj i uspjeh ovdje na zemlji. Što bolji posao, što veća zarada po mogućnosti bez puno truda i napora, što više novca, što bolja i veća proizvodnja, što više turista na našu obalu na kojima možemo što više zaraditi, dakle što brže i bolje se bogatiti a onda uživanje koje se ne obazire na moralne norme. Bogatstvo, taština, vlast, napasti su u kojima je Isus bio kušan u pustinji i kojima je svaki čovjek kušan. Sve u svijetu, veli sv. Ivan Evanđelista, jest požuda tijela, požuda očiju i oholost život.

Isus je susretao takav mentalitet kod ljudi svoga vremena. Izrazio ga je u jednoj prispodobi, odnosno događaju: Čitamo u Evanđelju:

“Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.” Kaza im i prispodobu: “Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: “što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.” I reče: “Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!”Ali Bog mu reče: “Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A  što si pripravio, čija će biti?”Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.” (Lk 12, 15-21)

Izokretanje vrijednosti

          Na području ljudske ljubavi koju ovdje shvaćamo u svojoj cjelovitosti što uključuje i tjelesnu dimenziju seksualnosti, znademo kakav je nažalost stav suvremenog svijeta: nema moralnih normi, zabavljaj se i uživaj, promiče se tzv. slobodna ljubav, flirtovanje itd. Često možemo čuti krilatice poput ovih: “Od života uzmi što prije i što više možeš”,  ili “Uzmi sve što ti život pruža danas si cvijet sutra uvela ruža” itd. itd. Promiče se samo uživanje, ali bez ikakve odgovornosti i pomisli na posljedice. Često možemo susresti da se ismijava čistoća, nevinost, predbračna uzdržljivost. I tako se izokreću stvari: što je dobro proglašava se lošim (čistoća, nevinost), a loše dobrim (trebaš imati sva iskustva prije braka, živi  “prirodno”  itd. itd.)

Tragične posljedice nemorala

A POSLJEDICE svega gore navedenoga? Dovoljno je zaviriti u crnu kroniku ubojstava zbog preljuba, nevjere, prevarene ljubavi ili pohoditi bolnice gdje se liječe osobe od raznih spolnih bolesti, napose od aidsa, te kuge modernog vremena koja je plod upravo nemoralnog života. Kad bismo samo mogli zaviriti u duše onih žena i djevojaka koje su živjele nemoralnim životom, ili možda još gore, učinile pobačaje: kakva ih grižnja savjesti prati cijeli život sve do starosti! Trebalo bi posjetiti domove za napuštenu djecu ili domove za preodgoj da se vide žrtve “slobodnih ljubavi”, djeca koja će cijeli život ispaštati i biti označena grijesima svojih roditelja itd. itd.

Ljubav – poziv na suradnju s Bogom stvoriteljem

          U MEPu učimo gledati na stvarnost ljubavi onako kako gleda Bog koji ju je stvorio. Bog je stvorio sve i kao krunu stvorenja stvorio je čovjeka, sve nas ljude. Dao je čovjeku sve sposobnosti za život da može ne samo živjeti nego da s Bogom surađuje u njegovom stvarateljskom planu. Sve te sposobnosti koje je Bog stavio u ljudsko tijelo, ljudski organizam ljudsko srce ljudski duh, dolaze od Njega, odraz su njegovog Bića, njegovih kvaliteta, njegovih savršenstava. Sposobnost da možemo voljeti, do osjećamo ljepotu i radost ljubavi i kroz seksualni nagon kojemu je cilj prenošenje života, sve to dolazi od Boga i u sebi su dobre stvari;  ali unutar toga nagona Bog je točno ugradio njegovu svrhovitost, sasvim određeni cilj koji treba otkriti i biti ga svjestan. Poštivanje te svrhe, toga cilja  i upotrebljavanje tih stvari u skladu s Božjim programom ugrađenim i upisanim u našu narav to se zove moralna ČISTOĆA. Nepoštivanje toga cilja, zloporaba nagona u samo uživalačke, egoističke svrhe remeti prirodni red i nutarnju harmoniju. Priroda se ne može prevariti, tj. ne može se izigrati onaj unutarnji zakon koji je Bog upisao u samu dinamiku nagona ljubavi i seksualnosti. Kaže jedna izreka: “Priroda se osvećuje”. A druga nadopunjuje: “Ne, priroda se ne osvećuje, ona samo podnosi račun koji trebaš platiti!” Čime? Suzama, žalošću, upropaštenom mladosti, bolestima itd.itd. “Za jedan trenutak radosti, tisuću dana žalosti”, a koji puta i cijeli život.

Čistoća – krepost i vrlina prije braka i u braku

          Dakle čistoća nije samo da čovjeka obvezuje prije braka nego i u braku. Čistoća nije odreknuće od seksualnosti i od popratnih sadržaja radosti koje ona nosi. Čistoća je njihova upotreba prema okolnostima i u skladu s ljudskom naravi i s Božjim zakonima. Dakle kad se zalažemo za čisti život prije braka ne radi se samo da se poštiva 6. i 9. Božja zapovijed, nego nastojimo razumjeti zašto je Bog dao te zapovijedi. One su tu ne da se nešto nekome zabranjuje, nego upravo da pomognu čovjeku da ne postane rob svoga egoizma i pomahnitale požude i utrke za užitkom bez odgovornosti, te da ga usmjeri prema pravom shvaćanju ljubavi. “Seks prije i izvan braka ne usrećuje čovjeka”, rekao je Papa tisućama mladih u Parizu kod svoga prvog pohoda Francuskoj 1980.g. što su oni potvrdili dugim pljeskom. Seksualnost u sebi nosi kako vele duhovni pisci “tragove Božjega blaženstva”. Ali ti “tragovi blaženstva i radosti” nisu tu da ih čovjek “troši” bez odgovornosti, bez onoga s čime su oni povezani; oni su tu da budu nadoknada, odšteta, ili plaća (ili kredit) supružnicima kojima je zadaća s Bogom stvarati nova ljudska bića, odgajati ih a što je skopčano sa trudom i žrtvom.

Antiseksualna revolucija:

TLW  i PLA

          Videći kamo vode posljedice tzv. “seksualne revolucije” iz Amerike je 1993. krenula svijetom i širi se po drugim zemljama  “antiseksualna revolucija” pod nazivom  True Love Waits ili  Pure Love Alliance. Već je prisutna u mnogim krajevima svijeta, a njezini valovi dolaze i u Hrvatsku.  

          Mladež euharistijskog pokreta prihvatila je vrijednosti što ih promiču ovi pokreti ali ne samo zbog toga što nam dolaze iz Amerike, nego u prvom redu zbog toga što su te vrijednosti već življene među hrvatskom mladeži i prije nego što je pokrenuta u Americi. Prvi uzor u tome smislu jest Ivan Merz koji je učinio obećanje čistoće u svojoj 19 godini još 1915. Po uzoru na njega od 1981.g.  slijedili su ga brojni mladići i djevojke prigodom svojih hodočašća u Lurd i Rim učinivši također obećanje čistoće.

Mladež MEPa od blagdana Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije 1998.g. javno promiče polaganja obećanja čistoće i nastoje ga svi položiti. Da bi se što više olakšalo polaganje ovoga obećanja nastoji se ono davati na određeni vremenski razmak nakon čega se obnavlja. Datumi koji se predlažu za obećanje jesu Gospini blagdani  jer je Blažena Djevica Marija prva koja može pomoći mladom čovjeku da čuva čistoću svoga srca.

          Radost čistoga srca ne može se usporediti s nikakvim prolaznim tjelesnim užitkom. Obećanje čistoće pomaže da se može lakše obdražavati 6. i 9. Božja zapovijed. Čistoća nas i tako obvezuje već preko dviju Božjih zapovijedi. Ovo obećanje čistoće nam pomaže da ih možemo lakše poštivati i obdržavati.

          Detaljnije upute kako čuvati čistoću srca, i kako se pripremiti i obaviti obećanje čistoće dobiju se u središnjici MEP-a.

Sredstva za očuvanje čistoga srca

          Za očuvanje čistoće uvijek se treba sjetiti Isusovih riječi: “”Bdijte i molite da ne padnete u napast.” Dakle to je u prvom redu molitva, a potom često primanje sakramenata sv. ispovijedi i sv. pričesti. Treba nadalje izbjegavati bliže grešne prigode kao što je gledanje erotskih slika, filmova i svega onoga što uzbuđuje ljudsku maštu na području seksualnosti. Ako igdje vrag uspijeva tolike zavesti i upropastiti to je upravo na tome području. Treba ga dobro prepoznati i raskrinkati kako se ceri iza golotinje na kioscima i drugdje pokušavajući tako naći svoje žrtve.

U obrani napasti protiv čistoće važe dva pravila: od vanjskih napasti koje dolaze preko osjetila (vid, sluh) važi pravilo “in fuga salus”, u bijegu je spas; dakle ne dopustiti da erotski sadržaji ulaze u moju maštu i svijest preko osjetila. Od napasti koje dolaze iz samoga tijela važi načelo: zaokupiti se nečim drugim, poslom, radom, aktivnošću da se skrene nutarnja duševna pozornost na druge sadržaje. “Besposlica je izvor mnogih zala” rekao je sv. Ignacije. Obično napasti protiv sv. čistoće dolaze kod ljenčarenja, kad čovjek nema ozbiljnijeg posla. Veli naša narodna poslovica: “Ako si ne nađeš posla, brzo će ti ga vrag naći!” To važi upravo za područje čistoće.

Nova knjiga:

“Žena – ljubav – čistoća”

Upravo je u pripremi nova knjiga Ivana Merza pod zanimljivim naslovom: ” ŽENA – LJUBAV – ČISTOĆA”. U knjizi su sabrani svi njegovi tekstovi iz dnevnika i drugih spisa u kojima Merz govori o tim problemima iz vlastitog iskustva. Sve što proživljava mladi čovjek na tom području to je Merz proživio i još k tome sve je to opisao. Sam je doživljavao ljubav prema ne samo jednoj djevojci, susretao se s nemoralom u svojoj okolini itd. itd. Ti njegovi opisi bit će dragocjeni putokazi mladima kako se boriti za očuvanje čistoće srca.

          Završavamo molitvom koju svi članovi Mepa trebaju moliti svaki dan: Daj o Bože da mi duša, srcem čistim Tebe zove. Te nikad ne okuša lažnog svijeta kobne snove. I da bijela krasan čista, anđeoskim sjajem blista.

X.

ČUVAM ZDRAVLJE, RAZVIJAM TIJELO BAVEĆI SE SPORTOM TE ČESTO 

ZALAZIM U PRIRODU

          Nakon što je ozdravio paraliziranog bolesnika Isus mu reče: “Eto ozdravio si! Idi i ne griješi više da Ti se što gore ne dogodi”!(Iv 5,14)

 “Mens sana in corpore sano – zdrav duh u zdravom tijelu” stara je latinska izreka. Želi reći da za očuvanje zdravog duha čovjek treba posjedovati zdravlje i čuvati ga. Čovjek je jedinstveno biće, ali je sastavljen od duhovne i tjelesne dimenzije. Da može živjeti i to zdravo živjeti potrebno je da se brine kako za svoje fizičko tako i za psihičko zdravlje.

No pogledajmo najprije što šteti zdravlju mladog čovjeka koji raste, koji se razvija i što bi prema tome trebao izbjegavati. Nabrojit ćemo samo neke od većih poroka koji danas mladima veoma štete a koji kod mnogih izazivaju razne bolesti, kod nekih i smrt ako se potpuno odaju porocima.

Što šteti zdravlju mladog čovjeka

            Tulumarenje i noćni izlasci. Mladom čovjeku potrebna je razonoda, zabava i odmor. Mnogi nažalost tu potrebu ne uspijevaju kontrolirati i staviti u granice normalnosti i umjerenosti. Dopuštaju da ta težnja preraste u neobuzdanu i nekontroliranu želju za zabavom i užitkom. Praktički zamjenjuju dan i noć što ostavlja neželjene posljedice. Tako ostaju do u kasne sate po noći na provodu i oduzimaju si dragocjeno vrijeme od prirodnog noćnog odmora i sna. Naravno da sutradan nisu sposobni za nikakav ozbiljniji psihički i intelektualni rad. Odražava se to na učenju, na ocjenama itd. Liječnici upozoravaju da je velika šteta za psihofizički razvoj mladog čovjeka ovo noćno neobuzdano tulumarenje. Poremećuje se biološki ritam organizma. Čovjek otupljuje i onesposobljuje za ozbiljan umni rad potreban za učenje i studij.

              Pušenje. Zašto mladi čovjek počinje pušiti? Kad bi bio potpuno iskren svaki od njih će priznati: da se napravi važan pred drugima, da bude kao odrastao, da bude kao i drugi, da se prilagodi društvu vršnjaka koji puše itd. Dakle  ne puši se iz potrebe nego iz hira. Drugim riječima nema u sebi vrijednosti, pa da sakrije svoj kompleks manje vrijednosti poseže za cigaretom za koju smatra da će mu dati “vrijednost” pred drugima. Nažalost događa se suprotno. Postaje malo pomalo ovisnik što onda veoma lako dovodi do bolesti. Ovdje želimo navesti još jednu važnu činjenicu objavljenu u sredstvima informiranja:

             “Svjetska zdravstvena organizacija je od 1977. g. uvrstila pušenje duhana i pušača u međunarodnu klasifikaciju bolesti  pod skupinom duševnih poremećaja u kategoriji bolesnika ovisnika, pod šifrom F 17. Tako je pušenje i službeno bolest, a pušači bolesnici. Pušač pušeći ugrožava najprije samoga sebe, samome sebi nanosi štetu na vlastitu odgovornost. No pušač pušeći među drugima ugrožava i druge ljude nepušače…  Smrtnost muškaraca od raka pluća posljedica je pušenja u 90-95% slučajeva; žene se naglo približavaju tome postotku jer puše sve više…”  (Službeni Vjesnik zagrebačke nadbiskupije).  Dokazano je također da svake osme minute umire po jedan čovjek od posljedica pušenja! Kako se odvići od pušenja? Ako si po nesreći dobio tu bolest i želiš ozdraviti postoje razne tehnike i savjeti kako se osloboditi te bolesti ovisnosti. Možete se javiti u središnjicu MEP-a odakle ćemo Vam poslati detaljanije informacije.

            Alkohol – droga. To su poroci koji sve više zabrinjavaju cijeli svijet jer sve više zahvaćaju mladež. Zašto mladi čovjek poseže za alkoholom i drogom? Razni su motivi, ali se svi svode uglavnom na isto: čovjek traži užitak, zadovoljstvo, sreću, rješenje svojih problema. Dubinska potreba svakog čovjeka, a to je težnja za srećom,  pokušava se zadovoljiti potpuno krivim sredstvima. Niti alkohol niti droga ne rješavaju te probleme, nego kad prođe kratkotrajni tjelesni užitak ostaju teške posljedice i za fizičko i za psihičko zdravlje, a da ljudska težnja za srećom nije zadovoljena, niti su problemi riješeni. Problem droge, kako se često ističe, jest u stvari religiozni problem. I ovdje dolaze do izražaja  riječi sv. Augustina: “Za sebe si nas, Bože, stvorio i nemirno je srce naše dok se u tebi ne smiri!” – Članovi MEP-a kao vjernici ne samo da trebaju imati jasno izgrađene stavove u vezi gore navedenih poroka, nego se trebaju prema svojim mogućnostima angažirati da se u svojoj okolini bore protiv tih poroka kod svojih vršnjaka koji su im postali žrtve.

            Nemoralan život. Razbludan život, kršenje 6. i 9. Božje zapovijedi ne samo da kaljaju i opterećuje dušu nego nanose teške tjelesne povrede i bolesti. AIDS je samo jedna od tolikih spolnih bolesti koje su posljedice nemoralnog života.   

Čuvanje i održavanje zdravlja

            Za tjelesno i psihičko zdravlje nije samo dovoljno izbjegavati gore navede poroke. Zdravlje treba održavati i upotrebljavati ona sredstva koja ga i čuvaju i razvijaju. Svatko bi trebao imati barem jedan sport kojim će se baviti. Ako ništa drugo onda barem trčanje (jogging) koje je potrebno i za razgibavanje, i za cirkulaciju i napose za unošenje dovoljne količine kisike za fiziološke procese u tijelu. Posebno se preporuča što češći kontakt s prirodom koji se ostvaruje kroz šetnje i  planinarenje. Planinarenje nije sport. Ono po svojoj strukturi i etičkim sadržajima  nadvisuje sport. U nastavku donosimo deset koristi planinarstva:

Deset koristi planinarstva

Dijele se u tri skupine: fizičko-psihičke, kulturne, i etičko-duhovne.

I. FIZIČKO-PSIHIČKE KORISTI

1.         Planinarstvo je dobar preventiv protiv bolesti suvremene civilizacije (srce, pluća, živci).

2.         Najbolji je oblik aktivne rekreacije; čovjek se ne odmara toliko kad ništa ne radi, nego kad promijeni aktivnost što planinarstvo pruža na poseban način.

3.         Planinarstvo je izvrsna mentalna higijena, koristi psihičkom zdravlju čovjeka. Iz sive, monotone svakidašnjice, opterećene uvijek istim slikama (zidovi sobe, asfalt, ulice, radno mjesto itd.) čovjek u planinama i prirodi mijenja scenarij u svojoj psihi, što djeluje regeneratorski.

4.         Kroz planinarenje se neprimjetno stječe tjelesna kondicija i to na rekreativan način. Dok šetajući uživam u prirodnim ljepotama i krajolicima, dotle mi se i tijelo jača. (U športu je čovjek uvijek primoran ponavljati iste kretnje da bi stekao kondiciju, a što izaziva koji puta dosadu i monotoniju.)  

II. KULTURNE KORISTI

5.         Čovjek kroz planinarstvo proširuje svoje znanje zemljopisa, povijesti, te upoznaje kulturne spomenike svoje zemlje.

6.         Planinarstvo estetski uzdiže čovjekov duh i daje izvrsne inspiracije za razne umjetnosti: slikarstvo (npr. Paul Cezanne i planina Sainte Victoire), glazbu (npr. planinske, tirolske pjesme) književnost (npr. prvi hrvatski roman nosi naziv “Planine” od Petra Zoranića);.

III. ETIČKO-DUHOVNE KORISTI

7.          Planinarstvo daje temelj za zdravo rodoljublje. Tko poznaje svoju domovinu više će je voljeti!

8.         Omogućuje stjecanje čvrste volje i karaktera; uči čovjeka da se mora oznojiti, svladati, malo pretrpjeti i podnijeti napor, ako hoće dostići vrh i uživati u krasnim pogledima. A u životu je isto tako. Za svaki pravi uspjeh treba se potruditi i žrtvovati. Pod tim vidom djeluje posebno odgojno na mladež.

9.         Razvija društvene vrline: altruizam, prijateljstvo, požrtvovnost, uzajamno pomaganje, itd. (U  športu je redovito tako da jači želi nadvladati slabijega i demonstrirati nad pobijeđenim svoju snagu; ima nešto nagonski i atavisitčki, dok je u planinarstvu sasvim suprotno.)

              Religioznom čovjeku omogućuje da dublje doživi svoju vjeru i susretne Boga Stvoritelja u prirodnim ljepotama. Zbog toga često u planinama i na vrhovima susrećemo križeve, kapelice, religiozna obilježja. U Bibliji je planina često povezana s Božjom objavom (gora Sinaj, Savez i 10 zapovjedi, gora Karmel i sv. Ilija, gora Tabor i Isusovo preobraženje, Isusov govor na gori, (najvažniji od svih govora), Maslinska gora, mjesto Isusova Uzašašća.

XI.

 

SAVJESNO VRŠIM SVOJE DUŽNOSTI:

 UČENJE, STUDIJ, POMOĆ U OBITELJI,

PRIPREMAJUĆI SE OZBILJNO ZA SVOJE ŽIVOTNO ZVANJE

Neki čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan ‑ svakomu po njegovoj sposobnosti. i otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov. Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: “Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!” Reče mu gospodar: “Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!” (Mt, 25,14-21)

Čovjek – Božji suradnik u stvaranju svijeta

Kad promatramo naš život otkrivamo da čovjek nije samo bačen na ovu zemlju da na njoj životari, ili da se samo bori za preživljavanje, a još manje da pokušava stvarati materijalni raj na zemlji.

            Bog je stvorio čovjeka iz ljubavi, pozvao ga je u postojanje da s Bogom surađuje u njegovom stvarateljskom djelu. Svijet nije dovršen, svijet je u razvoju u nastajanju. Bog traži čovjekovu suradnju i to ne samo u preobrazbi ovoga vidljivog svijeta nego još više u izgradnji onoga nevidljivoga svijeta, Božjega Kraljevstva što je posljednji cilj našeg postojanja.

             Bog stvarajući čovjeka želi da on bude njegov partner, suradnik. Svakom čovjeku samim činom stvaranja dan je poziv, zvanje i to je zvanje na ostvarenje ljubavi. Stvoreni smo iz Božje ljubavi kroz ljubav naših roditelja i pozvani smo da i mi surađujemo u ljubavi s Bogom ostvarujući naš život, naše životno zvanje i poziv. Ovo životno zvanje na ljubav ostvaruje se tijekom života na mnogo raznih načina.

Razlikovati dvije stvarnosti: životno zvanje ili poziv od profesije ili zanimanja

            Treba najprije razlikovati dvije stvari i dva pojma: jedno je životno zvanje ili poziv a drugo je zanimanje ili profesija.

            Životno zvanje ili poziv je jedinstveno za sve ljude: svi smo pozvani na zvanje ljubavi, da u svojoj okolini budemo ostvaritelji i širitelji ljubavi. To životno zvanje traje cijeli život, do groba. Ostvaruje se na dva načina: većina ljudi pozvana je da to životno zvanje ili poziv ostvari kroz obitelj, osnivajući obitelj i sudjelujući s Bogom u dovođenju novih ljudskih bića na svijet. Jedan manji broj pozvan je od Boga da taj poziv na ljubav ostvaruje na drugi način tj. Odričući se zemaljske obitelji i posvećujući svoju ljubav široj ljudskoj obitelji; to su svećenici, časne sestre, redovnici. Oni se odriču vlastitih obitelji da bi se svi posvetili velikoj Božjoj obitelji, da bi nju okupljali, njoj služili, dovodili ih do Boga, do Isusa Krista.

            To životno zvanje na ljubav ostvaruje se kroz razne profesije ili zanimanja a za što se spremamo tijekom školovanja i čime ćemo si zasluživati svoj svagdanji kruh. Zanimanje ili profesija jest u službi životnog zvanja ili poziva  na ljubav i njemu je podređena. Najdulje traje do mirovine. Ali često se u životu mijenja. Poznata je stvar da prosječni amerikanci (ali ne samo oni, i kod nas to već postaje praksa)  nekoliko puta u životu promijene svoju profesiju. Tu promjenu redovito diktiraju ekonomski razlozi. i kod nas sve češće susrećemo ljude koji moraju promijeniti svoje zanimanje i ne rade ono što su studirali ili za što su se u mladosti pripremali.

            Životno zvanje tj. Poziv na ljubav i profesija tj. Zanimanje kojim si zaslužujem svakidašnji kruh u uzajamnoj su međuovisnosti. Što čovjek ima bolju profesiju to će moći sigurno i lakše ostvarivati svoje životno zvanje ili poziv.

Zablude o “životnom uspjehu”

            Stoga za vrijeme mladosti veoma je važno da se čovjek ozbiljno priprema za svoje i životno zvanje kao i za profesiju. Neposredna priprema za životno zvanje na ljubav jest upravo priprema za zanimanje. Drugim riječima treba ozbiljno shvatiti svoje svakodnevne dužnosti učenja, škole što je ujedno i neposredni izraz Božje volje u životu mladog čovjeka. Vršeći sada savjesno svoje dužnosti kao učenik, student ili mladi radnik, lakše ću moći vršiti kasnije dužnosti u svojoj obitelji, na svome poslu, u društvenom životu.

            “Čovjek u životu ništa ne postiže bez truda” kaže jedna izreka izvedena iz jedne latinske izreke napisane na vratima dvorca Ferde Livadića u Samoboru a glasi: Nihil sine labore vita dedit hominibus. (Život čovjeku ništa ne pruža bez truda). Obmana mnogih mladih današnjice sastoji se u tome da na lagan i jeftin način, bez truda, kroz razne mućke i “snalaženja” pokušavaju doći do “uspjeha, do velike love” i slično. Sve su to međutim obmane i iluzije. Tko želi uspjeti u životu treba se ipak dobro  oznojiti, potruditi. Svi oni koji su to pokušavali drugačije znademo kako su završili. Nedavni primjeri iz prošlosti: marksizam socijalizam, komunizma propali su ne samo u svojim namjerama nego i kao sistemi i otišli su u ropotarnicu povijesti. i još se jednom na njima ostvarila velika istina da svaki onoj pojedinac ili skupina ili arn e koji pokušavaju graditi svijet bez Boga, grade ga u stvari protiv čovjeka.

Obavljanje vlastitih dužnosti kod kuće – priprema za život

            U pripremi za život važno je da mladi shvate kolika je vrijednost kad roditelji od njih traže da pomažu u obavljanju kućnih poslova. Ima roditelja koji nažalost nisu svjesni koliko škode svojoj djeci kad ih “štede” od kućnog posla, arn e sve daju na tanjuru. Takvi mladi redovito su razmaženi, bez radnih navika  teško se kasnije snalaze u životu a i u braku;  a “razmaženost” i “poštede” što završava u egoizmu arn kako im se osvećuju u životu i kasnije u vlastitoj obitelji kad i ako je osnuju.

Ozbiljno shvatiti pripremu za životno zvanje i zanimanje

            Član MEPa znade da se za život treba pripremati ozbiljno, da je život dar Božji koji nam je Bog darovao u ruke. i taj život nije samo arn ego i talent koji nam Bog stavlja u ruke da bismo s njime surađivali, a ne ga zakapali, tj. Da se prepuštamo uživalačkom shvaćanju i načinu životu koji gleda samo vlastiti interes. Kad se budemo pojavili pred Bogom pitati će nas kako smo surađivali s njegovim talentima, koliko smo drugih talenata stekli. Blago nama ako budemo čuli Isusove riječi: Uđi slugo dobri i vjerni u radost Gospodara svoga!

XII.

PROMIČEM U DRUŠTVU 

MIROLJUBIVOST, PRAVDU, POŠTENJE I KRŠĆANSKU LJUBAV  

“Sve dakle što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. Što ne želiš da tebi ljudi čine ne čini ni ti njima. To je doista Zakon i Proroci. ” (Mt. 7,12)

“Civilizacija ljubavi jest cilj prema kojemu moraju težiti svi napori na društvenom, kulturnom, gospodarskom i političkom polju.” (Papa Pavao VI, 25.12.1975. završetak Svete Godine)

Aktualno stanje: dosta nepravde i iskorištavanja

            Odnosi među ljudima trebali bi se izgrađivati na taj način, da svi odnosi u društvu budu prožeti gore spomenutim vrijednostima i načelima. Živimo međutim u jednom društvu gdje smo još veoma daleko od tih ideala. Premda je i naša domovina konačno postala slobodna, izašla iz diktature komunizma i marksizma, te počela izgrađivati demokraciju u slobodi, još smo veoma daleko od gornjeg ideala. Oko sebe vidimo mnogo zloporaba.Često čujemo da se ne isplati biti pošten, jer u društvu u kojem se trenutno nalazimo vrijede drugi zakoni: veza, mito, “podobnost” itd. Nadbiskup Bozanić u svojim poslanicama za Božić i Uskrs ozbiljno govori o nepravdama koje postoje u mladoj hrvatskoj demokraciji, među ljudima i u samim strukturama: mnogi radnici ne dobivaju plaću na vrijeme, jedni se veoma brzo bogate na račun drugih, veliki dio osiromašuje i jedva veže kraj s krajem itd.

Socijalni nauk Crkve

            Što kršćanin može u takvom slučaju poduzeti? Kršćanin, posebno onaj koji želi biti malo više angažiran, treba znati da ne može ostati indiferentan prema takvoj situaciji, niti se smije prepustiti rezignaciji i reći: ne može se ništa učiniti, neka drugi to rješavaju, vrijeme će sve riješiti, neka stvari idu svojim tijekom itd.

Kršćanin znade da postoji SOCIJALNI NAUK CRKVE: to je crkveno učenje koje na temelju Isusova evanđelja daje jasne smjernice kako rješavati društvene probleme, kako provoditi pravdu u ljudskom društvu, kako štititi ljudska i radnička prava od iskorištavanja bogatih itd. Već stotinu godina Crkva ne prestaje govoriti o društvenim problemima; ne samo da upozorava na nepravde nego i daje konkretne upute kako rješavati probleme u društvu. To je primjena Evanđelja na sadašnju društvenu situaciju i sadašnje društvene prilike. Dokumenti o socijalnom nauku Crkve svi su sakupljeni i objavljeni i na hrvatskom jeziku u izdanju Kršćanske sadašnjosti pod naslovom: Socijalni dokumenti Crkve – 100 godina katoličkog socijalnog nauka. Zagreb, 1991.

Svaki kršćanin koji želi da načela Evanđelja, a to su u prvom redu pravda, poštenje, jednakost zavladaju u društvu, trebao bi proučiti te crkvene dokumente i vidjeti na koji se način danas kršćanin može i treba uključiti u promicanje pravednijeg društvenog poretka i ostvarenja civilizacije ljubavi.

Papina enciklika

Christifideles laici – Vjernici Laici

            Koncem 1988. god. Papa Ivan Pavao II. objavio je apostolsko pismo – dokument namijenjen cijeloj Crkvi, svim njezinim članovima pod nazivom “Vjernici laici”. Radi se o posebnom dokumentu u kojem se govori o pozivu i poslanju laika u Crkvi i svijetu. Svaki vjernik laik, posebno onaj koji se želi malo više i ozbiljnije uključiti u apostolat u tom dokumentu naći će važne smjernice i naputke što i kako raditi i kako se angažirati. U njemu među ostalim Sveti Otac govori i o potrebi da se vjernici angažiraju i u političkom životu: “Pravo je i dužnost svih i svakog pojedinca sudjelovati u politici, dakako u različitosti i komplementarnosti oblika, razina, dužnosti i odgovornosti.”(Br.42)

            Da bi se ostvarilo više pravde u društvu treba se angažirati i u sindikatima. U Hrvatskoj još nisu ustanovljeni kršćanski sindikati kao što postoje u drugim zemljama, ali i na to treba misliti.

Ljudska prava

            Promicanje poštivanja ljudskih prava veliko je područje gdje se kršćanin treba angažirati. Današnji svijet posebno je osjetljiv na ljudska prava. Trebalo bi se potruditi da se dobro prouči povelja o ljudskim pravima objavljena prije pedesetak godina. Ali ne zaboravimo: prva povelja o ljudskim pravima koja je ikada proglašena jesu 10 Božjih zapovijedi. Svakoj zapovijedi odgovara jedno ljudsko  pravo koje je tom zapovijeđu zaštićeno. Npr. kad Bog kaže “Ne ubij” On time štiti moje pravo na život od napadaja drugih. Kad kaže “Ne ukradi” on time štiti moje privatno vlasništvo od nezakonitog egoizma i krađe drugih. Načela iz deset Božjih zapovijedi stoje ugrađena u temeljima svih ostalih povelja o ljudskim pravima, kao i u ustavima svih zemalja svijeta. Dakle temelj svakog pravednog društvenog poretka jesu upravo Deset Božjih zapovijedi.

Promicanje mira u svijetu

            Svaki kršćanin dužan se također angažirati u promicanju mira u svijetu. Ali ne zaboravimo: mir započinje najprije u vlastitom srcu. Ako smo u miru s Bogom, ako je naše srce usmjereno prema njemu koji je izvor mira, onda ćemo i mi stvarati oko nas atmosferu mira. Dakle mir započinje u vlastitom srcu da bismo ga onda stvarali najprije oko sebe, u svojoj okolini, u svojoj obitelji. Nakon toga istom možemo razgovarati o angažmanu na većem planu za promicanje mira. Imati mir u srcu znači biti pomiren s Bogom po sakramentu sv. Ispovijedi.

Da bi se što bolje promicala svijest  mira i razne akcije s time povezane Papa Pavao VI odredio je da se na prvi dan svake nove godine slavi i Svjetski dan mira. Za tu prigodu Papa uvijek objavi posebnu poruku upućenu najprije državnicima a onda i cijelom svijetu. U poruci se uvijek obrađuje jedna tema koja je usko povezana s mirom kao njezin čimbenik i uvjet. Članovi MEP-a trebaju se posebno potruditi da uvijek pročitaju tu Papinu poruku za Svjetski dan mira.

Molitva za mir

Sljedeći korak u radu za mir to je molitva za mir. Znademo koliko je ona važna i potrebna. Nakanu za mir uvijek trebamo imati pred svojim očima u našim molitvama. Sjetimo se samo domovinskog rata, kako smo se mnogo molili za mir, kako su naši branitelj s krunicom oko vrata išli u obranu domovine, a tisuće i tisuće su ih pratile moleći za njih i za mir na svojim krunicama. Mladi Hrvati iz Pariza za vrijeme rata molili su krunicu za mir u domovini i slikovitu su to naglašavali: svako zrno krunice jest jedan metak, ali ne metak koji ubija nego metak koji razoružava zloću ljudskog srca da onaj pravi metak ne mora biti ispaljen. Na velikom skupu  za mir u Asizu Papa Ivan Pavao II. izrekao je jednu važnu rečenicu: “Mir je dar s neba i taj dar treba molitvom izmoliti.” Za vrijeme rata nastao je u Hrvatskoj “Pokret krunice za obraćenje i mir.” Radi se o molitvenom pokretu gdje se članovi obvezuju da će svakoga dana izmoliti barem jednu desetinu krunice. U pokret je uključeno već 70.000 Hrvata molitelja. Članovima MEP-a svakako se preporuča da se molitvom svoje desetine krunice priključe ovoj akciji molitve za mir i obraćenje grešnika.

    U ZNAK ZAHVALNOSTI BOGU ZA DAR KATOLIČKE VJERE U SURADNJI I POD VODSTVOM KRISTOVA NAMJESNIKA PAPE, 

I NASLJEDNIKA APOSTOLA BISKUPA, KOJIMA ISKAZUJEM SVOJE POŠTOVANJE I VJERNOST, APOSTOLSKI DJELUJEM DA SE ISUS I NJEGOVO EVANĐELJE UPOZNAJU I DA SE OSTVARUJE NJEGOVO KRALJEVSTVO U SRCIMA LJUDI

Isus apostolima prije Uzašašća: “Bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, u Judeji, Samariji i sve do kraja zemlje.” (Dj 1,8)

“Idite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svakome stvorenju” (Mk, 16,15).

“Učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga… I evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” (Mt, 28, 19-20)

Velika nezaslužena milost:  bit član Katoličke Crkve

Posvješćujem si činjenicu: osim što me je Bog stvorio i dao mi veliku milost postojanja na to je nadodao još jednu veliku nezasluženu milost: učinio je da sam rođen i odgojen u krilu jedne svete katoličke i apostolske Crkve. Učinio je da imam tolike milosti spasenja, da poznajem Isusa i njegovo Evanđelje koje je ostavilo trag u dvije tisuće godina dugoj povijesti gdje imamo tolika svjedočanstva. Nama je danas daleko lakše vjerovati u Isusa nego što je to bilo Isusovim suvremenicima. Dakle velika milost. Mogao sam se roditi tko zna u kojoj džungli, među tko zna kojim urođenicima, ili u kojoj drugoj religiji koja ne poznaje Krista, koja je od njega daleko, ili među milijardom Kineza koji su daleko od vjere i ništa ne znaju o Isusu i njegovoj ljubavi…

             Ali Bog me je pozvao sada u postojanje, dao mi je milost da sam rođen u jednom narodu koji je prvi od slavenskih naroda primio Evanđelje, koji je već trinaest stoljeća kršćanski narod. Okružen sam tolikim milostima, svjedocima. Period komunizma i progona je iza nas, živimo sada u slobodi kad se kršćani više ne moraju sakrivati niti stidjeti svoje vjere niti zbog nje biti ponižavani i javno omalovažavani. Sada slobodno mogu ispovijedati i svjedočiti svoju vjeru. –  Velike su to milosti i veliki Isusovi darovi svima nama!

Kako ću se Bogu odužiti za primljenu milost biti katolik?

            Kako ću se Bogu odužiti,  kako mu zahvaliti za toliku milost.  Zar mogu svoju vjeru, svoje znanje o Isusu zatvoriti u svoju dušu i sebično živjeti unutar svoja četiri zida kuće?  Ili se samo ograničit na posjećivanje nedjeljne sv. mise?

            Kao što sam dobio nezasluženu milost katoličke vjere u znak zahvalnosti trebam se potruditi taj dar predati dalje, da Isus bude upoznat u mojoj okolini. Trebam postati njegov svjedok i njegov apostol. Svjetlo koje sam primio trebam učiniti da svijetli drugima. Kad sam primio sakrament sv. potvrde to znači da sam osposobljen da budem Isusov svjedok. Snagom sakramenta potvrde svi smo pozvani na apostolat.

Crkva poziva laike na suradnju

u apostolatu

Danas Crkva traži veoma mnogo od laika da se angažiraju u apostolatu. Drugi vatikanski sabor, najvažniji crkveni događaj Katoličke Crkve u ovom stoljeću izričito naglašava i očekuje od laika da budu apostoli. O tome nam je ostavio dva dragocjena dokumenta. Najvažniji koncilski dokument Lumen Gentium – Svjetlo naroda posvećuje vjernicima laicima cijelo 5 poglavlje. Tu je još i poseban dekret o Apostolatu laika “Apostolicam Actuositatem” gdje se izričito govori o potrebi da se svi laici angažiraju u spasenjskoj misiji Crkve, u širenju Evanđelja, da budu pomoćnici biskupima i svećenicima u spasiteljskoj misiji Crkve. Osim ta dva dokumenta treba svakako spomenuti papinu apostolsku pobudnicu “Christifideles laici – Vjernici laici”, izvanredno važan dokument za svakog vjernika laika gdje se posvješćuje mjesto, uloga i zadaci vjernika laika u  Crkvi i u društvu. Ove dokumente treba svaki član MEP-a ne samo pročitati nego i proučiti i o njima diskutirati na svojim sastancima!

Pojedinačni apostolat:

najprije molitva i žrtva onda akcija!

            Svaki vjernik kršćanin već u svojoj okolini može biti apostol. Kako? Poticati svoje bližnje na revniji kršćanski život, napose na sv. ispovijed i sv. pričest, posvješćivati oko sebe dužnost sudjelovanja u nedjeljnoj svetoj misi, širiti oko sebe katolički tisak, poticati ljude da ga čitaju, da slušaju Katolički radio i Radio Mariju, da gledaju vjerske emisije na TV, napose nedjeljom od 9 do 15 sati. U apostolat spada posjećivanje bolesnika, staraca i nemoćnika u njihovim kućama te razgovor s njima o Bogu i zajednički  s njima moliti.

            No ne zaboravimo: prije akcije ide molitva. Prvi apostolat jest apostolat molitvom i žrtvom što prikazujemo Bogu za one kojima želimo donijeti radosnu vijest i navijestiti Krista. Molitva i žrtva, tiha, skrivena koju samo Bog vidi ima veliku snagu da isprosi od Boga milosti za ljude koje želimo privesti Bogu i navijestiti im Evanđelje. Zato i postoji više od 150 godina Apostolat Molitve iz kojega je i niknuo Euharistijski pokret. Sv. Mala Terezija je živjela zatvorena u svome Karmelu da iz njega do smrti nije izašla a postala je veliki apostol najprije svojom molitvom i žrtvom. Proglašena je i drugom zaštitnicom svih misija a da nije održala ni jednu katehezu ili organizirala kakvu akciju. Bog i te kako cijeni prije svake naše akcije one tihe, skrivene male žrtve i molitve koje se prikazuju za spasenje duša i obraćenje grješnika.

Papa i biskupi daju smjernice

za apostolat

Za ozbiljnije uključenje u apostolsku djelatnost treba se povezati sa svojim župnikom i župskom zajednicom i pitati gdje bi se netko još mogao angažirati. Nadalje treba nastojati čuti i slušati što Papa kao Kristov namjesnik i njegova braća biskupi, nasljednici apostola traže i očekuju od laika gdje i kako da se angažiraju. Oni daju direktive, smjernice kako djelovati i raditi u širenju Evanđelja; kada se definira gdje i kako raditi od njih se potom dobiva odobrenje i poslanje – misija za određenu apostolsku djelatnost. Tek u jedinstvu s Crkvom, dobivši od nje suglasnost i odobrenje, naš apostolat ima pečat sigurnosti i uspjeha da je po volji Božjoj, zajamčen je Božji blagoslov na naš trud i napor u širenju Radosne vijesti i ostvarivanju Božjega Kraljevstva.

            U katoličkim organizacijama i pokretima koje su odobrene od crkvenih vlasti i mjesnog biskupa, kao što je to MEP, apostolska djelatnost osim pojedinačno vrši se i zajednički, u skupini što daje cijelom pothvatu jamstvo blagoslova.