Moj doživljaj HODOČAŠĆA U RIM i ostala svetište diljem Italije
od 24. 04. do 01. 05. 2014. god.
I ove je godine, kao i prethodnih, organizirano hodočašće za članove mnogobrojne zajednice Apostolata molitve, rasprostranjene po cijelome svijetu.
Iako sam do pred sam kraj bila vrlo neodlučna, da li krenuti na put ili ne, ipak je pobijedila velika ljubav prema Našemu Papi Ivanu Pavlu II, a i želja da pohodim tako značajna svetišta.
Prvo da krenem od Našega Pape, koji je bio glavni motiv mojega hodočašća. Dobro kaže, jedna meni draga osoba, da sam ja na neki poseban način duhovno povezana sa Njime, što je uistinu i tako. Bila sam povezana sa Njim živućim, a onda i sa Njim blaženim, pa i sada sa Njim svetim. Dok je još bio i fizički prisutan među nama, imala sam čast sudjelovati na toplim susretima sa Našim Papom, počevši od susreta u Postojni 1996.g, pa susreta u Mariji Bistrici 1998.g. i konačno susreta u Rijeci, a kao završnica, ostvario se i veličanstveni susret 2003.g. na uzvratnom Hodočašću zahvale Papi, za posjet Rijeci i boravku u Rijeci od 5 dana. Na tom sam se hodočašću posebno molila za ozdravljenje jednog, svima omiljenog svećenika, a koji mi je posvijestio vjeru u Gospodina i Njegov nauk, te time upalio onaj plamičak Ljubavi zatomljen u srcu, kojeg do tada nisam bila ni svjesna. On nije ozdravio. Najprije sam se malo ljutila, zbog neuslišanih mi molitava, a onda sam shvatila da Gospodin ima svoj plan sa svakim od nas.
Za mog prvog posjeta grobu tog dragog nam svećenika na Mirogoju, dok sam sređivala grobno mjesto, na samom grobu nađoh medaljicu s likom Našega Pape i datumom 2003. To sam shvatila kao znak zahvale preminulog svećenika, na mojim molitvama, kao poruku Pape da se trebam i dalje skrušeno moliti, te kao poziv Pape na ponovni susret u Rimu. I dogodilo se to 2005.g. na veličanstvenom ispraćaju Našega Pape Ivana Pavla II u Vječnost, kada se poprilično znakovito osjetila prisutnost Duha Svetoga, a osobito tokom čitanja Svetoga Pisma. Stranice su se, pri čitanju, jednostavno same okretale.
I tada sam znala da to nije kraj. I bi tako. 2010.g. hodočastila sam na Njegov grob, tada još smješten dolje u kripti vatikanske Bazilike sv. Petra. Sada sam, pak, imala priliku pokloniti Mu se ispred groba unutar Bazilike, a smješten je u neposrednoj blizini slavnog Michelangelovog djela Pietà ili Žalosne Gospe koja oplakuje Krista Isusa, uz koju je Papa bio posebno vezan tokom cijelog svog ovozemaljskog života. Iako su to samo fizički ostaci tijela, ipak mislim da je presretan što leži baš tu, pored lika Žalosne Majke, koja s velikom boli u srcu drži u krilu mrtvo Tijelo svoga Sina.
Ni tu nije kraj. Hodočašćeći u Mariju Bistricu 2012.g. na podu, nedaleko crkve, našla sam drvenu krunicu Milosrdnog Isusa sa likom Majčice Međugorske i opet medaljicu sa likom Našega Pape.
Pa zar to nije opet bio poziv za susret u Rimu? Meni glas u srcu govori da je. I eto me sada na hodočašću u RIM, baš na Nedjelju Milosrdnog Isusa
i dvostrukoj kanonizaciji papa, kako Našega Pape IVANA PAVLA II, tako i Dobroga Pape IVANA XXIII, a usput rečeno, bila sam još srednjoškolka kada sam na poklon dobila zlatni prsten sa likom Pape Ivana XXIII ( nisam tada ni slutila da ću biti nazočna i na Njegovoj kanonizaciji).
Bio je to veličanstveni događaj kada su dvojica živućih papa nazočili kakonizaciji dvaju prošlih papa. Tom je događaju prisustvovalo mnoštvo vjernika iz raznih krajeva svijeta i raznih jezika, ali jezik srca, prepoznatljiv svima, spojio nas je sve u jedno tijelo i jedno srce, što se očitovalo i pri dijeljenju posvećenih Hostija u jednom dvorištu, na trgu s kojeg smo pratili program, kada je naš pater Vlah Z. s unaprijed pripremljenih 50-tak Hostija za nas – hodočasnike naše grupe, razlomivši ih u komadiće, nahranio mnoštvo vjernika raznih nacija. To je dokaz da se Isusa ne može ograničavati, On se razdaje svima. Euharistija je znak Ljubavi i Jedinstva. Nahranjeni Svetim Tijelom i vođeni Njime, jer primajući Njega dopuštamo da nas On vodi, otvorili smo svoja srca, te ozarena lica i toplih pogleda punih Ljubavi, zdušno smo i gromko zapjevali, iz dna duše, uz podignuti Barjek naše lijepe Domovine.
Kao što rekoh, obišli smo i ostala velika svetišta po Italiji. Ne bih znala koje izdvojiti, jer svako od njih govori svoju duboku priču.
U svakom od tih svetišta slavili smo sv. Misu, popraćenu pjesmom, klanjali se pred Presvetim, a sasvim neočekivano našli smo se i na adoraciji u Loretskoj bazilici, pored Nazaretske kućice što je, za nas iz ovoga kraja, vrlo znakovito, budući da je Nazaretska kućica prenesena u Loreto upravo sa našeg Trsatskog svetišta. Spletom okolnosti, sv. Misu slavili smo uvijek na najsvetijem mjestu svakog od tih svetišta, kao npr.: mjesto dvostrukog euharistijskog čuda – Lanciano; tomba padre Pia u kripte stare crkve – San Giovanni Rotondo; Nazaretska kućica – Loreto; kripta Bazilike sv. Franje – Assis; kapela sv. Benedikta – Montecassino.
Doživljaji, tokom euharistijskog slavlja, bili su prožeti dubokim osjećajima, potaknuti iscrpnim propovijedima našeg čudesnog patra Zvonka, koji na vrlo vjerodostojan način svjedoči Gospodina i koji, ne štedeći ni sebe, upućuje kritiku svima nama, na naše ljudske osobine, potičući nas na osvješćivanje naše grešnosti i potičući nas da postanemo bolji prema sebi samima i jedni prema drugima, bez obzira na vjeru i naciju.
Svima nama, hodočasnicima, dana je Milost, svakome na nekom drugom mjestu, i svakome na svoj osobiti način, što se moglo primijetiti i u suzama radosnicama, bilo tokom sv. Mise, bilo tokom adoracije Presvetoga, ili možda u nekom drugom trenutku. Kao dokaz tome, izrečena su i brojna, dirljiva svjedočanstva hodočasnika, u autobusu na povratku kući.
Da zaključim: Hodočašće je premašilo ispunjenje svih mojih očekivanja i mojih želja. Svakog smo dana, na poklon, dobili još i nek@o iznenađenje. Sasvim neočekivano i spontano, dok smo obilazili crkvu Il Gesù u Rimu, ukazala nam
se mogućnost obilaska prostorija, u kojima je živio i radio, pa čak i umro sv. Ignacije Lojolski – utemeljitelj Družbe Isusove. Jedno od posebnih iznenađenja bilo je i obilazak špilje sv. Michaela na brdu Gargano ( što niti nije bilo u programu), a gdje smo stigli baš u tijeku slavljenja sv. Mise, te se pridružili molitvom i pjesmom. Jako mi se dojmilo i klanjanje pred Presvetim u kapelici špilje, kao i molitva krunice, popraćene pjesmom, ispred oltara sv. Michaela. Moram spomenuti i to, da smo uživali u srdačnom gostoprimstvu osoblja Hodočasničkog doma Ivan Merz u Rimu, na čemu im i ovom prilikom toplo zahvaljujem. Zahvaljujem i na neiscrpnom duhovnom vodstvu našem patru Zvonku, te na velikoj požrtvovnosti i velikom otvorenom srcu, punom topline i Ljubavi, našoj časnoj Mirjam, a da je to tako dokazuje i prekrasna crvena Ruža, poklonjena Časnoj od jednog predivnog hodočasnika, u znak zahvalnosti. Bravo Štef! Hvala vam puno svima na ugodnom druženju i nezaboravnim susretima očiju i srca, tokom provedenih punih 8 dana i prijeđenih preko 3000 km zajedničkog puta.
S puno Ljubavi u srcu za svih vas, onih koji su mi odmah ušli u srce, i onih koji su mi, u početku, možda malo išli i na živce, kao uostalom i ja njima, ali eto, zavoljeh vas svih. To su plodovi hodočašća …….LJUBAV …LJUBAV … i opet LJUBAV, baš kako nam je i Gospodin poručio: „ Ljubite se dječice …“.
Leonela ( Nela ) Zadković
