Hodočašće članova Apostolata Molitve u Rim

Hodočašće članova Apostolata Molitve u Rim

TEKST I SLIKE: Marko Bilić

U organizaciji Apostolata molitve od 29. ožujka do 05. travnja 2016. godine članovi Apostolata Molitve hodočastili su u Rim. U ovoj izvanrednoj  godini Božanskoga milosrđa  ovo hodočašće je vrlo značajno  jer smo  kroz sva mjesta koja smo pohodili molili i prolazeći  kroz Sveta vrata mogli zadobiti potpuni oprost od vremenitih kazni za sebe ili to namijeniti za nekog nama dragog po nakani Svetog Oca Pape.

Hodočašće je organizirao i duhovno pratio p. Zvonko Vlah DI, nacionalni tajnik Apostolata Molitve u Republici Hrvatskoj  uz pomoć časne sestre Mirjam Radošević koja je za tu prigodu pripremila mali vodič s opisima mjesta koja smo posjetili.

Iz Opatije nakon jutarnje molitve prema Marijanskom svetištu Loreto ( provincija Ancona ) krenuli smo s pjesmom: Majko Božja Loretska, moli se za nas, mi smo tvoja dječica blagoslovi nas,… Kad smo u daljini ugledali tvrđavu svetišta,  naše su se misli mogle svesti u rečenicu: „O Marijo, Prečista Djevice, mi dolazimo u tvoju Svetu Kućicu, gdje si bila začeta bez grijeha i rođena donoseći radost svijetu.“. Prema stoljetnoj predaji anđeli su nazaretsku kućicu prenijeli u Loreto gdje se i danas nalazi u veličanstvenoj bazilici. Nakon razgledavanja i osobne molitve uslijedila je sveta misa u kojoj su bračni parovi obnovili svoje bračne zavjete ponovivši riječi privole koju su izgovarali na dan svog vjenčanja i na taj način primili milosti i zagovor Blažene Djevice Marije i učvrstili ženidbenu vezu.

Pod dojmom stigli smo u Casciu mjesto poznato po sv. Riti – zaštitnici nemogućeg i bespomoćnih. Tamo smo posjetili baziliku sv. Rite u kojoj se nalazi njezin grob te slavili misu. Njezin život je posebna priča. Mlada je ostala bez oba roditelja ali i muža koji je ubijen iz osvete dviju zaraćenih obitelji. Umrla su joj i oba sinčića koje je imala. Gospodin je uslišao molitvu majke Rite koja je molila neka ih radije Bog nevine uzme k sebi nego da krvlju osvećuju očevu smrt. Nakon svega ispunila joj se želja koja je u njoj oduvijek gorjela a to je  da svoj život u potpunosti preda Bogu i otišla je u samostan. Prvobitno je bila odbijena jer je udovica i smatrali su je neprikladnom ali uz Boga i nemoguće postaje moguće. Umrla je uslišana željom da zadobije biljeg Isusove muke pa je tako na čelu dobila ranu koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu. Tu smo prenoćili.

Putovanje smo nastavili u Lanciano, mjesto u kojemu se u 8. stoljeću dogodilo prvo i najveće euharistijsko čudo u Crkvi. Tada je tijekom služenja svete mise u crkvi svetog Legoncijana svećenik iz reda svetog Bazilija posumnjao u prisutnost krvi i tijela Kristova u Euharistiji, pa su se prilike preobrazile u pravu krv i pravo meso koji su ostali sačuvani do današnjih dana iako su već gotovo 13 stoljeća izloženi atmosferskim prilikama. Početkom 70-ih godina prošlog stoljeća tada najugledniji talijanski profesor anatomije i patološke histologije Edoardo Linoli izvršio je znanstvenu analizu kojom je potvrdio kako je meso pravo meso srčanog mišića, a krv prava krv koji pripadaju ljudskoj vrsti, te da ima krvnu grupu AB. Tako se u Lancianu časti dio Isusovog Srca koje je rimski vojnik kopljem probo ( Iv,19:34)

Nakon Lanciana  u predvečerje stigli smo u San Giovanni Rotondo, mjesto kojim dominira naslijeđe svetog Pija iz Pietrelcine koji je tamo proveo svojih posljednjih 50 godina života. padre Pio, koji je pripadao redu franjevaca kapucina, u San Giovanni Rotondo je stigao 1916. godine, a 20. rujna 1918. tijekom molitve pred raspelom u staroj crkvici Svete Marije od Milosti primio je dar stigmi koje su ostale otvorene i krvarile točno pola stoljeća, sve do njegove smrti 23. rujna 1968. Zbog svojih kreposti i potpunog posvećenja za dobro svih duša, padre Pio je za života stekao veliku popularnost. Mnoštvo osoba dolazilo je k njemu na ispovijed, a on im je oživljavao vjeru dijeleći milost. Posebno je osjetljiv bio prema bolesnicima, te je u tu svrhu utemeljio “Kuću za ublažavanje patnji”, bolnicu koja je u vrijeme svog otvaranja 1956. godine bila najmodernija u čitavoj Italiji, a i danas dominira San Giovanni Rotondom. Zbog velikog broja vjernika koji su hrlili vidjeti padre Pija, od 1956. do 1959. godine u San Giovanni Rotondu izgrađena je nova, mnogo veća crkva svete Marije od milosti, koja se nalazi u neposrednoj blizini stare crkvice, a nedavno je izgrađena velika hodočasnička crkva posvećena svetom padre Piju koja je otvorena 2004. godine. Na velikom prostoru ispred crkve misnom slavlju može prisustvovati i 30.000 vjernika, a u njezinoj bogato oslikanoj unutrašnjosti nalazi se i neraspadnuto tijelo padre Pija. Papa Ivan Pavao II proglasio je padra Pija svetim u lipnju 2002. godine, a on je zaštitnik služitelja civilne vojne službe i katoličkih mladića.

Nakon jutarnje svete mise koju je predvodio p. Zvonko na kojoj je podijelio sakrament bolesničkog pomazanja onima koji su za to osjetili potrebu zaputili smo se prema obližnjem mjestu Monte Sant Angelo na poluotoku Garganu gdje se nalazi špilja ukazanja svetog Mihaela arkanđela. Arkanđeo Mihael na tom se mjestu ukazao četiri puta, 490., 492., 493. i 1656. godine. Prilikom trećeg ukazanja tadašnjem je lokalnom biskupu objavio kako prostor špilje ne treba posvećivati jer ga je on već posvetio svojim ukazanjem, a četvrti se put ukazao u vrijeme epidemije kuge kada je tadašnjem biskupu kazao kako će se svatko tko uza se bude nosio kamenčić iz špilje sa znakom križa zaštititi od te smrtonosne bolesti, a tako je i bilo. Sveti Mihael danas se slavi kao zaštitnik vojske i policije.

Naše putovanje nastavilo se do Pompeia grad smješten na obali mora u blizini rijeke Sarno, kraj Napulja u talijanskoj pokrajini Kampaniji, Podignut je na vulkanskoj stijeni koja se uzdiže 30 metara iznad mora. Kako je potpuno bez izvora vode, život je bio težak, no zbog strateškog položaja koji je omogućavao kontrolu plodne nizine iza grada i morskog zaljeva ispod grada, bio je privlačna lokacija za mnoge narode. Grad je najpoznatiji kao rimski grad koji je uništen u erupciji vulkana Vezuva 24. kolovoza 79. godine. Pompeji su bili zatrpani pod slojem pepela 1600 godina prije nego što su slučajno otkriveni. Poseban je osjećaj šetati tim drevnim ulicama i zamišljati kako je nekada život izgledao u tom gradu koji je u trenutku neposredno pred uništenje 79. godine n.e. brojao nevjerojatnih 20.000 stanovnika! Još je mnogo toga zakopano, a veliki dio iskopina se polako restaurira. Tu smo prenoćili i uživali u noćnom razgledavanju grada.

U jutarnjim satima nakon svete mise u pontifikalnoj  bazilici Svete Marije od Ružarija uputili smo se u Napulj koji je neke odmah šokirao zbog količina oštećenih automobila na cesti! Ovdje su prometni znakovi, uključujući i semafore, samo preporuke, a ne obveze ponašanja na cesti. Napulj je mediteranski, lučki grad, glavni grad talijanske pokrajine Kampanije, smješten na obali Tirenskoga mora. Zauzima čitav prostrani Napuljski zaljev, penje se do padina Vezuva i do brežuljaka u unutrašnjosti. Napulj je najveći grad južne Italije s oko milijun stanovnika. Povijesno središte Napulja uvršteno je 1995. godine u UNESCOV popis mjesta svjetske baštine u Europi. Nakon posjeta milanskoj katedrali uputilo smo se prema autobusu i našem konačnom odredištu Rimu.

Kroz pjesmu i veselje i okrjepu  kolačićima s. Mirjam koje je nesebično dijelila svih ovih dana putovanja stigli smo u Rim gdje smo bili smješteni u rezidencijalnoj  kući“ Villa Angeli“ časnih sestara s kojima smo se odmah sprijateljili. Nakon večere svi koji su htjeli mogli su se uputiti do Trga sv. Petra u noćno razgledavanje.

Idućega jutra u pratnji Stanka Perice, skolsatika i isuovačkoga bogoslova koji nam je tih dana bio na raspolaganju posjetili smo katakombe gdje se nalaze tisuće grobova kršćanskih mučenika (sv. Kalista, sv  Sebastijana, sv. Donatela.) Iz katakombi smo se vraćali najstarijom cestom na svijetu VIA APIA ANTICA – prve popločane ceste, dugačke oko 620 km, a široke 6m. Na toj cesti nalazi se crkvica pod nazivom  „Domine, quo vadis“ sagrađene na mjestu gdje je sv. Petar prema predaji, na bijegu iz Rima,  susreo Krista. Na pitanje:  „Gospodine kuda ideš – Domine, quo vadis“ Isus mu odgovara „Idem u Rim da me ponovo razapnu“. Petar se vraća u Rim gdje biva razapet na križu, u obrnutom smjeru od Krista. Uz cestu VIA APIA je bilo razapeto preko 6500 robova.

Cesta nas je odvela na rubni dio antičkog Rima u jednu od četiri velike rimske bazilike, baziliku Svetog Pavla izvan zidina. Veličanstvena petorobrodna bazilika sagrađena je na mjestu gdje je pokopan Sveti Pavao. Između beskonačnih stupova između kojih dopire svjetlost s dvostrukog reda prozora nalaze se na mozaičnim pločama portreti svih papa, od Sv. Petra pa do današnjeg rimskog biskupa pape Franje.

Zatim smo krenuli u obilazak bazilike sv. Ivana Lateranskog, katedrale rimskog biskupa, glave i majke svih crkava na čitavom svijetu. Nakon kratkog povijesnog uvoda, razgledali smo unutrašnjost bazilike. Kipovi dvanaestorice apostola, ogromna i stara ulazna vrata, baldahin i mozaik u prezbiteriju, samo su neka od umjetničkih ostvarenja koja navodimo. Pomolivši u bazilici sv. Ivana Lateranskog po nakani Svetog Oca a po rukama patera Vlaha zadobili smo potpuni oprost od vremenitih kazni.

Potom smo krenuli prema Svetim stepenicama koje se nalaze svega nekoliko metara od same bazilike. Upoznati smo o tome kako se za te kamene stepenice vjeruje da se njima uspeo Isus Krist prilikom suđenja kod Poncija Pilata, a koje je u Rim donijela Jelena, majka cara Konstantina. Većina hodočasnika na koljenima (kako se jedino i može/smije) u molitvi se uspela uz stepenice što zahtjeva nemali fizički napor. Posjetili smo i crkvu sv. Ignacija Loyolskog – osnivača isusovaca, u kojoj smo se pobliže upoznali sa životom sv. Ignacija diveći se svemu što smo imali prilike vidjeti i čuti.

Nedjelja je Božanskog milosrđa i nepregledno mnoštvo ljudi slijevalo se sa svih strana trgu Sv. Petra na Svetu misu koju predvodi papa Franjo. U zraku se osjećala molitvena atmosfera, sve je bilo nabijeno optimizmom i velikom radošću. Vatikanska žandermerija  regulirala je kolone ljudi.

Konačno, došao je i taj trenutak! U 10.30 sati započelo je svečano euharistijsko slavlje ulaznom pjesmom Milosrdan kao Otac.  Niti umor od proputovanih kilometara, nije umanjio radost susreta, koji je bio nezaboravan. Dirljiv je to i milosni događaj. Bijasmo u tim trenucima ”jedno srce i jedna duša”. Molitva, sabranost, tišina, mir, radost, samo se  to osjećalo u srcima okupljenih vjernika. U jasnoj i jednostavnoj homiliji papa Franjo pozvao je svakog čovjeka na iskazivanje milosrđa prema svom bližnjem. Nakon svete mise papa Franjo provozao se papamobilom po trgu Svetog Petra na oduševljenje 30 000 okupljenih vjernika.

Oni koji su htjeli nakon  odmora i okrjepe krenuli su u daljnji obilazak centra grada s našim Stankom. Razgledali smo tako Fontanu di Trevi, Piazza Navona, Coloseum, Panteon inače najstariju katoličku crkvu u Rimu,  Piazza di Spagna,  itd…

U rezidenciju smo se vratili umorni u kasnim večernjim satima.

U ponedjeljak smo posjetili baziliku sv. Petra, upoznavši se prethodno s poviješću nastanka ove bazilike i s njom povezanih znamenitosti iz čijeg bogatstva ovdje izdvajamo samo sljedeća: grob sv. Petra, 26 metara brončani baldahin nad oltarom, katedru sv. Petra, veličanstvenu kupolu i Michelangelovu Pietà. Nakon posjeta same bazilike – pomolili smo se na grobu sv. Ivana Pavla II. A neki su iskoristili priliku i išli na kupolu bazilike. Veličanstven pogled koji s kupole „puca“ na čitav Rim jednostavno je jedinstven.

Prolazom kroz milosna vrata bazilike napustili smo vječni grad Rim i krenuli put Padove. Prvo smo se zaustavili u svetištu sv. Leopolda Bogdana  Mandića, „sveca pomirenja i ekumenizma“. Kod groba sv. Leopolda su se pomolili za Domovinu i ujedinjenje svih kršćana. A zatim u smo posjetili baziliku „sveca svega svijeta“, sv. Antuna Padovanskog, jednu od najvećih remek- djela svjetske umjetnosti. Također je jedno od najpoznatijih i najposjećenijih kršćanskih svetišta.

Vrativši se svojim kućama u noćnim satima možemo slikovito reći da smo se vratili u „ovaj“ svijet. Na kraju treba reći jedno veliko hvala Bogu za sve ono dobro koje smo primili na ovom hodočašću, kao i hvala našem pateru Zvonku Vlahu.

Marko Bilić