NA PUTU DO MILOSRDNOG LICA

PUTOPIS koji slijedi plod je HODOČAŠĆA koje je bilo organizirano pod okriljem APOSTOLATA MOLITVE  2016. godine posvećene BOŽANSKOM MILOSRĐU!

Na 8. KNJIŽEVNOM SUSRETU “Stjepan Kranjčić”u Križevcima između 129 afirmiranih autora koji su priložili svoje radove 3. prosinca 2016. godine u kategoriji PUTOPISA – gđa. Vjekoslava Jurdana dobila je prvu nagradu. Kriterij ocjenjivanja bio je isključivo književnoestetski. Posebno mi je drago, da uz dopuštenje autorice, ovaj prekrasni književni rad objavljujemo i na našoj web stranici u rubrici: ‘DA SE NE ZABORAVI!’

Vjekoslava Jurdana

Lovran

Na putu do Milosrdnoga Lica

Convolate ad urbes refugii, ad loca videlicet religiosa, ubi, possitis de praereitis agere poenitentiam, in prae- senti obtinere gratiam et fiducialiter futuram gloriam praestolari.

Pohrlite na skrovita mjesta, na utočišta vjere, tamo ćete moći okajati prošlost, zaslužiti Božju milost u sadašnjosti i s pouzdanjem dočekati buduću slavu.

(Sv. Bonaventura, O prijeziru svijeta)1

Na putu smo. Baš kao i Durtal u istoimenu Huysmansovu romanu, pohrlismo na utočišta naše vjere tražeći izvore Božje milosti. Ima nas iz različitih hrvatskih krajeva. Povodom Svete godine Božjega milosrđa, u organizaciji Apostolata molitve, zaputismo se kišnog, prohladnog i ma- glovitog utorka poslije Uskrsa na sedmodnevno hodočašće po srednjoj i južnoj Italiji. Prva postaja: Loreto. Dočekuje nas sunčano poslijepodne, posve azurno nebo, slikovit gradić i kamena čipka svetišta. Sve u finoj bje- lini, kao mladenkino ruho. Prije nego što uđosmo u samo svetište, puče ispred nas morska modrina, ovjenčana prozirnom izmaglicom maestra- la. Zdravo, Zvijezdo mora! Koja svijetliš, koja izlaziš nad beskrajnom povr- šinom mora… A u daljini, tanka tamnomodra crta obzora i slutnja druge obale. Već naslućene nebeske. O, ti koji si daleko od obale, ti koji si valovi- ma ovoga svijeta odnesen u oluju i nevrijeme, ne skidaj nikad svoj pogled s ove svjetleće zvijezde ako ne želiš potonuti. Pa onamo srce vuče, na ta draga žâla, u zatišja milih râtova rodne nam Domovine. More se mreška, kao da kroz osmijeh svojih vâla povezuje dva svijeta i jedno srce. Srce od vjere i Majčine dobrote. U Loretu sam prvi puta, a tako sam blizu svojemu Trsatu. O, koliko je Trsata ovdje! Toliko ljepote u kamenu, slici, i samozatajnosti Nazaretske kućice… ona je simbol čovjeka putnika koji hodi svim cesta- ma svijeta. Pa onda nadnaravna Gospina ubavost. Čini se da živi u vatri stakla koje dodatno naglašuje njezin anđeoski i svijetao pogled i sućutnu čednost usana. Samo se jedan ushit nesvjesno otima iz srca: O, kako je li- jepa, o kako je divna! Pa uzdah molitve da nam sjaji kao zvijezda vodilja na našemu putu. O, Svjetioniče koji svijetliš nama, putujućem Božjem na- rodu ovdje na zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji, kao znak pouzdane nade i utjehe, vodi na sigurno ka proslavi Bijele nedjelje ‒ svetkovine Božjega milosrđa u Rimu.

No, tek je utorak i nastavljamo put: Cascia, Lanciano, San Giovanni Rotondo, Monte Sant’Angelo, Pompeji, Napulj… Kretanje, odlasci, dolas- ci, vožnja, razgovor, molitva, druženja, sve to umara. Troši snagu. Štoviše, u svakomu od nas je svakodnevica kojom živimo, nju nismo ostavili za sobom. Sve je to i sada s nama, na putu, jer sam život je hodočašće, i ljud- sko biće je putnik, hodočasnik koji putuje napredujući putem do željenog odredišta. Isus je rekao: Ja sam put, istina i život. Prebrzo i olako hoćemo odmah, naučeni na brza i instant rješenja ovoga svijeta u kojem živimo, Istinu i Život. A nigdje Puta. Jer, Put je zahtjevan, nesiguran, traje, oduzi- ma snagu, odvaja i plaši. Nalik Durtalu, u stanju slabosti, nemoći, nimalo ponizne i preosjetljive duše, vapim za tišinom, slatkoćom i mirom.

Stigosmo u Rim. Prohladno je jutro. Dolazimo na veliko raskrižje. Mnoštvo automobila, ljudi se žure na posao. Jesu li na Putu? U vrevi za- pazih mladića i u prvi mah pomislih da je ulični prodavač novina. Ali ne, to mladi čovjek prosi. Polugol, zaogrnuo se tek slabošću kućnoga ogrtača nemarno pričvršćenog opasačem, a na gotovo bosim stopalima tek nati- kače isusovke, one s povezom između prstiju. Lijep je, crnokos, velikih i vrlo izražajnih crnih očiju pa visok, tanak i uspravan kao mlado stablo. Krist na ulici. Polako je išao prema svakom automobilu, pružajući ruke i podižući skupljene dlanove jedan preko drugog, kao kad se prima pričest. Uz blagi smiješak, dolazio bi do svakog automobila, molećivo gledajući u lice onih od kojih prosi. Nitko nije otvarao prozor. Nitko nije slušao: A ako ne slušate, moram ja u tišini plakati zbog vaše oholosti. Moje će se oko posve rastopiti u suzama. Zatvoreni su gradovi južne zemlje. Nema nikog da ih otvori. Sve je stalo na tome raskrižju. Prestala sam disati. A što biva s du- šom, sada kada života nema i kada sve tek počinje? A samo nekoliko ulica ispred, prodavaonica do prodavaonice, već rano ujutro otvorene, s tezga- ma prepunim slastica, nezamislivih delikatesa, mirisne kave, sve obilno, raskošno, nezasitno. I cijeli je svijet postao besmislen, mrtav, urušivši se u sama sebe. Sva je ta zemlja pusta jer nikog u srce ne dira. Civilizacija koja hrli smrti. I trebalo bi izbljuvati tu civilizaciju koja je čistim dušama život učinila nepodnošljivim, a ne kriviti Gospodina koji nas možda nije stvorio da nas smlave topovi rata u vrijeme rata, a u vrijeme mira izrabljuju, kra- du, pljačkaju trgovci i bankari. Jer, svijet nije ono što je Bog učinio, nego ono što je čovjek od njega učinio: kulturu smrti koja mladost svoju, stabla svo- ja mlada siječe u korijenu. Sijahu pšenicu, a požeše trnje. O, Vječni Gra- de, koji nudiš trpke plodove grijeha u svojim raskošnim i okrutnim nje- drima! Zar zbog te gorčine k tebi dohodimo, već bolnih i oteklih stopala, suhih grla, teških glava i zamućenih pogleda? Netrpeljivi prema svemu, sebi, drugima. Potišteni i sumorni. Na putu smo. Ovdje i u vremenu koje se tako jasno zgusnulo. U točki vječnosti koja sablasno veselo pleše svoj danse macabre, sve do vrtoglavice i omaglice.

Nedjelja je. Pet ujutro. Svi smo uzbuđeni, nekud se svi žurimo. Odmah sveta misa u samostanskoj kapeli jer, iako se spremamo na Trg svetog Pe- tra, mnogi se boje gužve, nemogućnosti sudjelovanja na misi i ostajanja bez hostije, odnosno svete pričesti. Krećemo žurno, spremni na najgore. Dolazimo pješice na Trg. Jasno, prošli smo sve sigurnosne provjere i pre- glede. Na ulazu dobivamo vrlo fino i umjetnički oblikovanu knjižicu za praćenje svete mise: Il Domenica di Pasqua – O della Divina Misericordia. Santa Messa celebrata dal santo padre Francesco. Piazza San Pietro, 3 apri- le 2016. Giubileo per quanti aderiscono alla spiritualità della Divina Mi- sericordia. Uz taj naslov je iluminacija »Ukazanje Krista svetom Tomi« iz manuskripta francuske plemkinje Marie de Rethel. U tom rukopisu i sli- kopisu iz trinaestoga stoljeća hodočašće je glavna tema, a likovi hodoča- snika prikazani su pod posebnim svjetlom, u prizorima predane molitve koja je strukturirana kao hodočašće.

Tek je devet sati i nema gužve. Lijep je dan, sunce nije jako, ugodno je. Posve ugodno. Sjedimo. Tišina. Dolaze ljudi, ali ima još slobodnih mjesta. Nema napetosti, ni žurbe. U deset sati započinje molitva Gospine krunice i kazivanje uputa u svezi s misom i tako se brzo primiče njezin početak, točno u 10.30. Dolazi Sveti Otac. Sve je organizirano. Svatko vidi prizore kraj oltara, na vidnim mjestima su platna na kojima se prate snimke. Za- počinje glazba koja izvire iz izvanzemaljskoga, uzdignuće do samoga praga vječnosti i slutnja Božje promisli u liturgijskom pjevanju rimske Schole. Mi- se-ri-cor-des sic-ut Pater! In ae-ter-num mi-se-ri-co-di-a e-ius! Čita se od- lomak iz Djela apostolskih: »A preko ruku apostolskih događali se mnogi čudesni znakovi u narodu, tako da su čak na ulice iznosili bolesnike te ih postavljali na postelje i nosila, da barem sjena Petrova, dok je on prolazio, padne na nekoga od njih. A i mnogi su dolazili iz gradova u okolici Jeruza- lema i donosili bolesnike i one koje su mučili nečisti duhovi. I svi ozdrav- ljahu.« I teče slatka riječ svete mise. Glas pape Franje tako jasan, miran, staložen dopire do svakog ponaosob. Sasvim smireno, bez primisli da je to govor tako velikomu mnoštvu, papa Franjo govori kao da smo sami s njime. To je osobni odnos, to je poimanje drugoga komu se obraćamo kao osobi. Riječi osoba zanemareno je temeljno značenje: jedinstveno stvore- na iz ljubavi na sliku i priliku Božju. Civilizaciju smrti ne zanima osoba, samo funkcija, samo razlog, samo interes. Sve je u brojkama, šiframa, ko- dovima. Sve automatski. Svugdje imamo redni broj, oznaku po kojoj se moramo ravnati. Vrijediš onoliko koliko… A ne zato što postojiš. Jer jesi. I ljubav, možda ponajviše ona, jest okovana, zatočena, razapeta brojkama. A ljubav nije ekonomija profita i ne nalazi smisao u zgrtanju, u pukoj ko- ličini dobivenoj na račun drugoga i zato uvijek nedovoljnoj, nezasitnoj. Ljubav nikada nije na gubitku. Odzvanja Papin glas. Koja blagost i mu- ževnost. Koji očinski glas srca. Jesi! Postojiš. I zato si vrijedan. Ljubljen si jer jesi. Osoba si koja postoji jer je Ljubav tako htjela. O, sjeno Petrova! Hlade blagi, balzame za duše! Donijesmo ti svoje postelje, svoja ranjena i izmučena srca na nosilima. Očisti nas, daj nam ozdravljenja!

Stiže pričest. I još smo u vlasti nečistih duhova nemira, nedostatka i oskudice u kojima svakodnevno živimo. I koji nas nagone na stalno tr- čanje, nervoze i osvajanja. Pa tako i sada trčimo za svećenikom koji dijeli pričest. Kao da će nestati i mi ćemo ostati bez… A kad ono, naviru sve- ćenici, na svaki ugao dolaze blaga lica, polako, mirno, s dostojanstvom osobe dijele Kruh ‒ Tijelo presveto. O, da bar postanemo dostojni obeća- nja Kristovih! Jer, osoba biti, znači imati dostojanstvo. Završila je misa. Papa obilazi okupljeno mnoštvo koje se leluja kao uzburkano more. Neka struja, jača od svega, upravlja svime. Svi pogledi upereni su onamo kuda Papa prolazi. Svatko za njim kreće, želi ga dotaknuti. O, da te barem do- taknem, pjevaju nutrinama sve duše. Čitav se svemir sažeo na Trgu. Sve je u toj jednoj točki. Sve je jedno. Slažu se stolice jedna na drugu, neki se brzo i vješto penju na ta umjetna brdašca i mašu, klikću svome Papi. Svi: i mlađi i stariji, i muškarci i žene… sve diše srcem. Samo njega žele vidje- ti, dotaknuti, ruku mu dati. Sve je u ekstazi i nitko nije sam. Čujem svoj glas: Papa! Papa! Kako mi ludo srce kuca. Kakva punina. Kakav osmijeh na njegovu licu. Suze teku, tople radosne. Lice je to Ljubavi. Lice koje se sada stapa s licem mladoga prosjaka. Jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem, da se nad nesrećom brzo saža- liš. A svaki veliki svećenik za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu. Sje- tih se novinskih napisa o Papi i njegovu zauzimanju za prosjake. On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zao- grnut slabošću. Uranjam u to nepregledno more Papine misije ljubavi koja je vrhunski odgovor beznadnoj smrtonosnoj pustinji suvremenog konzu- merizma. Jer, vlastito je Bogu da daje svoje milosrđe, te upravo na taj način objavljuje svoju svemogućnost. On iscjeljuje one koji su slomljena srca i za- vija rane njihove. Gospod podiže ponizne, bezbožnike do zemlje ponizuje. I opet, sve se je susrelo, saželo u jedincatoj točki. Na rasKRIŽju. U osobi i milosrdnomu licu Kristovu, koji je vidljivo lice nevidljivog Oca pa zato, nakon svega, ljubav nikada ne može biti samo apstrakcija. Samom svojom prirodom, pokazuje nešto čvrsto: namjere, stavove i ponašanja koja se po- kazuju u svakodnevnom životu. I na licima onih koji su na putu.