Za ovaj mjesec u sklopu Apostolata molitve izabrali za zagovornika i zaštitnika bl. Alojzija Stepinca. Siguran sam da su već mnogi dobro upoznali život našega blaženika, ali nije na odmet prisjetiti se onoga najbitnijega iz njegova života. Alojzije, ili punim imenom Aljzije Viktor, rodio se 8. svibnja 1898. godine u mjestu Brezarić, župa Krašić. Bio je peto od osmero dijece svojih roditelja Josipa i Barbare. Nakon nekog vremena obitelj mu se preselila u Krašić. Ondje je Alojzije završio osnovnu školu te je na preporuku mjesnog župnika 1909. nastavio pohađati Gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu kao pitomac Nadbiskupskog KONVIKTA. Alojzije se 1915. upisuje u nadbiskupsko sjemenište. Bio je vrlo dobar đak, ali se isticao svojom ozbiljnošću i marom. Maturira 1916., te je mobiliziran u austrijsku vojsku i nakon obuke poslan na talijanski front u Goricu. Godine 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo na rijeci Piavi, ali se odatle ubrzo kao solunski dobrovoljac oslobodio. Demobiliziran je 1919. godine. Iste godine upisuje Agronomski fakultet u Zagrebu, ali ga iste godine napušta i odlazi na roditeljsko imanje kako bi pomogao roditeljima u poljoprivrednim poslovima. Tu razmišlja o ženidbi, imao je čak i zaručnicu, s kojom je razmjenjivao pisma, ali na kraju od svega toga nije bilo ništa. Konačno se 1924. odlučuje na svećenički poziv, te ga kao pitomca Kolegija Germanicum et Hungaricum iste godine šalju na studij filozofije i teologije na sveučilištu Gregoriana u Rimu. Za svećenika je zaređen u Rimu 16. listopada 1930., a prvu misu slavio je u bazilici svete Marije Velike. Potom se vraća u Zagreb, gdje je kratko vrijeme radio u pastoralu, a zatim biva imenovan ceremonijarom i bilježnikom Duhovnoga stola. Na njegov poticaj nadbiskup Bauer osniva Caritas. Godine 1934., nakon četiri godine svećeništva i u trideset i šestoj godini života papa Pio XI. imenuje ga zagrebačkim biskupom koadjutorom, čime je automatski stekao pravo nasljedstva nadbiskupa Bauera. Poslije Bauerove smrti u prosincu 1937., Stepinac preuzima upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro postaje i predsjednikom Biskupske konferencije Jugoslavije. Biskupsko služenje proživio je pod geslom: “U Tebe se, Gospodine, pouzdajem!” (Ps 31,1). Hrabro se suočio s izazovima povijesti, u kojoj bijaše poslužiteljem Evanđelja. Proročki je prikazivao razorne moći svih ideologija kojih je cilj bio protivan časti pravoga Boga i dostojanstva ljudske osobe. Svi prognani zbog rasne, klasne ili nacionalne ideologije u njemu su imali svoga zaštitnika. U liječenju socijalne bijede darivao je od svoga stola i od crkvenih dobara. Osnivao je nova župna središta, marno promicao katolički tisak, uznastojao urediti katolička društva prema načelima crkvenog Učiteljstva, uključivao redovnike i redovnice u pastoralni i karitativni život Nadbiskupije, te tješio i duhovno podizao obespravljeni puk. U hrvatskome narodu širio je duh zahvalnosti prema Bogu kroz pobožnosti nadoknade za grijehe psovke i pobačaja. Gorljivo je promicao pobožnost prema Euharistiji govoreći često: “Onome tko se drži Isusa, sve biva lako!” Iskazivao je sinovsku odanost prema Bogorodici. Tu je vjeru krijepio moleći dnevno sva otajstva krunice.
Iz njegove predanosti u volju Božju bijaše vidljivo kako životnu snagu i nauk crpi iz Biblije. Do te je mjere bio uronjen u sv. Pismo da je sva zbivanja prosuđivao na temelju Objave i u svjetlu Božje Providnosti. Utirao je u Crkvi u Hrvata put k biblijskim izvorima propovijedanja i katehizacije. Živio je od Božje riječi i njome nadahnut hrabrio druge na popravak života i evanđeosko poimanje rodoljublja. To ga je približilo njegovim vjernicima do te mjere, da je Crkva u Hrvata živjela njegovim uvjerenjem, prihvatila njegov stav i jačala se njegovom vjerom.
U svakom je političkom sustavu branio slobodu i nadnaravno podrijetlo Katoličke crkve. Kada zbog vjernosti savjesti nije dopustio da Crkva postane ropkinjom komunističke ideologije, te da se odcjepljenjem od Rima stvori tzv. “Hrvatska nacionalna crkva”, montiran mu je politički proces na kojem ga je komunistički sud 11. listopada 1946. osudio na 16 godina robije. Hrvatski Sabor je 14. veljače 1992. poništio sudsku presudu i osudio politički sudski postupak protiv Zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Za njegovu hrabrost i svjedočko trpljenje Papa Pio XII. uvrstio ga je 12. siječnja 1953. u Zbor kardinala.
Njegov nastup pred sudom očitovao je živu i nepokolebljivu vjeru u božanstvo Isusa Krista, djevičansko materinstvo Blažene Djevice Marije i vječni život čovjekov. Proživljavao je Crkvu kao Mistično Tijelo Kristovo. Vidjelo se to u njegovoj skrbi za Crkvu na svim stranama svijeta, u strpljivom podnošenju patnji i poniženja kao i u svijesti da ga molitve sveopće Crkve vežu u neraskidivo jedinstvo s Rimskim biskupom. U borbi s progoniteljima Katoličke crkve poticao je sebe i druge na vjernost riječima: “Gdje je Petar, tamo je Crkva!” i jačao pouzdanjem: “Oluja će proći, a Bog ostaje zauvijek!”
Kroz cijeli život, a osobito u zatvoru i sužanjstvu, pokazao se kao vjeran sluga Božji. Vidjelo se da mu je Bog davao snagu za takav život vjere kojom je i druge poticao na evanđeoski oblik života. Neprestana njegova molitva, osobito za progonitelje Crkve i njegove osobe, pozivi na opraštanje i vršenje kršćanskih kreposti odavali su čovjeka žive vjere, neslomiva pouzdanja i djelatne ljubavi. Tako je svojim životom uistinu ostvario program što ga zapisa 29. prosinca 1956. za krašićkog sužanjstva: “Naši bi se ideali mogli sažeti u jednu riječ – Bog! Bog naš uzor, Bog naš život, Bog i svjetlo naše na stazama ovoga zemaljskog života!” Umro je na glasu svetosti i mučeništva, u Krašiću, 10. veljače 1960. i pokopan u zagrebačkoj katedrali. Njegov je grob mjesto neprekidne molitve i vrelo uslišanja.
Godine 1981. u Rimu je službeno otpočeo kanonski postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim, a ulistopadu 1998. u hrvatskome nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke papa Ivan Pavao II. proglasio je Alojzija Stepinca blaženikom Katoličke crkve. Budući da se u ovom mjesecu spominjemo 10. veljače i bl. Alojzija – mi ćemo zaključiti ovaj prikaz našeg blaženika koga smo, kako sam rekao izabrali za zagovornika u Apostolatu molitve, s molitvom za njegovo proglašenje svetim:
Gospodine Bože, izvore svetosti i milosti, Blaženoga Alojzija, pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi kao navjestitelj i branitelj istine i kao hrabri svjedok vjernosti Crkvi. Poslušan tvojoj Riječi i vođen Duhom tvoje ljubavi, zauzimao se za siromašne i obespravljene; Ostavio nam je divno svjetlo čiste savjesti, pouzdanja u tebe i ustrajnosti u trpljenju. Ponizno te molimo da nas obdariš svojom radošću. Te blaženog Alojzija ubrojiš među svece sveopće Crkve, da bismo ga mogli još predanije slijediti i uteći se njegovu moćnom zagovoru u svojim životnim potrebama. Po njegovim molitvama jačaj proročki glasi Crkve koji širi nadu u dolazak tvoga kraljevstva, praćen blizinom i utjehom blažene Djevice Marije, Majke i Kraljice vjernoga ti naroda. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
U nastavku i mi ćemo očitovati svoju nepokolebljivu vjernost današnjem Papi, zajedno s blaženim Alojzijem moleći na nakanu koju nam on predlaže u ovom mjesecu za opću crkvu govoreći
– Molimo da župe sve više postaju zajednice vjere, i gostoljubivosti za potrebite stavljajući u središte zajedništvo.
Na tragu živog zauzimanja za novu evangelizaciju svetoga Ivana Pavla II. i papa Franjo neumorno nastoji potaknuti cijelu Crkvu u tom smjeru vodeći računa o novim okolnostima i vremena i pojedinih mjesta. O tome je već u poslijesinodalnoj pobudnici papa Ivan Pavao II. pisao posebice glede sudjelovanja laika u evangelizacijskom poslanju te se kao polazna točka isticala temeljna crkvena zajednica, a to je župa. Papa Franjo upravo o župi izričito govori u enciklici „Evangelii gaudium“ – „Radost Evanđelja“ te ističe: Župa nije neka prolazna struktura; upravo zato posjeduje veliku prilagodljivost, može poprimiti vrlo različite oblike koji od pastira i zajednice zahtijevaju misijsku uočljivost i kreativnost. Premda nije jedina evangelizacijska institucija, ako je kadra neprestano se obnavljati i prilagođavati, nastavit će biti „Crkva što živi među kućama svojih sinova i svojih kćeri.“
Pretpostavka za to je da stvarno bude u kontaktu s obiteljima i životom naroda i da ne postane suvišna struktura odijeljena od naroda ili skupina izabranih koji gledaju samo sebe. Župa je prisutnost Crkve na nekom teritoriju, mjesto na kojem se sluša Božja riječ, mjesto rasta u kršćanskom životu, mjesto dijaloga, navještaja, velikodušne ljubavi, klanjanja i slavljenja.
Župa svim svojim djelovanjima potiče i odgaja svoje članove da budu evangelizatori. To je zajednica zajednicâ, svetište gdje žedni dolaze piti da nastave svoj put, i središe iz kojeg se stalno šalju misionari. Moramo, međutim, priznati da poziv na preispitivanje i obnovu župa nije još uvijek dao dovoljno plodova da one postanu još bliže ljudima, da budu sredine života zajedništva i sudjelovanja i da budu potpuno misijski orijentirane.
Na tragu sinodalnosti, u jednoj od audijencija papa je Franjo ovako kratko obilježio kakva bi župa imala biti, pa veli: ‘Svaka je župna zajednica pozvana da bude privilegirano mjesto slušanja i naviještanja Evanđelja; kuća molitve okupljena oko Euharistije; prava škola zajedništva, gdje žar ljubavi nadvladava napast površne i neplodne religioznosti’ (2. 5. 2015.). Sve su to poticaji svim pastoralnim djelatnicima, posebice na župama, te župljanima da tako usmjere svoja nastojanja, a molitelji da ih u tome podupiru.
Naš biskupi pak našu pozornost i poziv na molitvu usmjeravaju na bolesnike potičući nas:
Da otvorena srca bolesnicima pružamo potrebnu skrb, kako bismo im svojom blizinom bili na pomoć.
Dobro je da nas naši biskupi podsjećaju na stvarnost ne samo na dan bolesnika u domovini nego i na Svjetski dana bolesnika. Podsjetimo se i mi ukratko: Utemeljenje Svjetskog dana bolesnika je 13. svibnja 1992. g. objavio sveti otac Ivan Pavao II. u duhu ideja koje su prethodno izražene u apostolskom pismu „Salvifici Doloris“ iz 1984. godine. Sama inicijativa za obilježavanje ovoga dana potječe iz 1991. g., kada je pokojni papa i sam doznao da boluje od Parkinsonove bolesti. Kao datum obilježavanja Svjetskoga dana bolesnika određen je 11. veljače na koji se u Katoličkoj Crkvi svetkuje Majka Božja Lurdska. Ovaj je izbor potaknut činjenicom da je marijansko svetište u Lourdesu poznato po brojnim čudesnim ozdravljenjima i kao okupljalište mnogih bolesnika koji ondje mole za svoje zdravlje. Znakovita je i životna priča svete Bernardice Soubirous, vidjelice iz Lourdesa, koja se tijekom svoga kratkoga života borila s dugotrajnim i teškim zdravstvenim tegobama.
Unatoč znatnom tehnološkom napretku i terapijskim inovacijama koje odlikuju modernu medicinu, pojam bolesti i danas sa sobom neminovno nosi obilježje stigme. Cilj Svjetskoga dana bolesnika jest poticanje svijesti o nužnosti primjerene skrbi o bolesnicima, poštivanja njihovih prava i empatije koju svaki od njih zaslužuje. Time se ujedno sve ljude potiče da promisle o vlastitim mogućnostima sudjelovanja u brizi za oboljele. U zdravstvenoj je skrbi osim stručne pomoći osobito važan humani pristup i emocionalna podrška oboljelima. Niti jedan se bolesnik, bez obzira na okolnosti u kojima se nalazi ili okolnosti koje su dovele do razvoja bolesti, ne bi trebao osjećati odbačenim, zaboravljenim ili krivim za vlastitu bolest. Obilježavanjem ovog dana se izražava i zahvala svim zdravstvenim i nezdravstvenim djelatnicima koji skrbe za bolesnike na trudu i humanosti koju iskazuju svojim samoprijegornim radom.Upravo to ističu i naši biskupi. Kao da nas potiču da se i sami prisjetimo što nam je, kad smo bili bolesni, najviše bilo potrebno. Riječ je jednostavno o ljudskoj blizini i otvorenosti srca za pružanje sve potrebne medicinske pomoći bolesnicima. U narodu se kaže da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu. I to je poticaj da mu ispunimo tu želju za žuđenim zdravljem. No i tu valja pripomenuti i duhovnu skrb koja s vidika Božje ljubavi prati bolesnika želeći mu posvijestiti Božju blizinu. Dok smo zdravi pokušavamo nastojati živjeti tako da svojim životom proslavimo Boga, ali to se ne umanjuje ni našim bolesnim stanjem koje primamo iz Božje ruke osobito po sakramentu bolesničkog pomazanja ne bismo li se ne samo po ozdravljenju nego i strpljivošću tijekom bolesti upriličili Kristu i prikazivali svoje patnje za potrebe svijeta i proslavu Božju.
U današnje vrijeme, kada se nad nas sve više nadvijaju teški olovni oblaci radikalnog sekularizma, agresivnog antiteizma i posvemašnje ideologizacije, potrebno je zadržati hrabrost i nepokolebljivost. Kako bismo to postigli, vrlo je važno da pri tome imamo uzore koje možemo slijediti, i u koje se u svom djelovanju možemo ugledati. Hrvati su u tom pogledu naročito blagoslovljeni po već spomenutoj pastirskoj figuri bl. kardinala Alojzija Stepinca, koji je i u najtežim trenucima ostao svjetionik nade, vjere i hrabrosti kako hrvatskome narodu, tako i cijelom izabranom narodu, Kristovoj Crkvi. Svoju hrabrost i čvrstoću vjere nadbiskup Stepinac je iskazao, našavši se poput samog Krista, pred nepravednom osudom. No, nije se pokolebao, već je svoju sudbinu kao i sudbinu cijelog hrvatskog naroda stavio u Srce našega Božanskog Spasitelja i u njegove ruke. Na montiranom procesu je izjavio: “Ja sam za svoje uvjerenje spreman podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti.” Mnogi su se vjernici tada prisjetili njegovog biskupskog gesla – “In Te Domine, speravi” (U Tebe se Gospodine, uzdam). I mi ćemo svoje pouzdanje, po obnovi posvete Srcu Isusovu staviti sebe i sve ostale nakane u Božje ruke, s vjerom da smo samo tako sigurni da nas, i našu domovinu, i Crkvu – nikakvi protivni vjetrovi današnjeg vremena neće i ne mogu ugroziti:
Presveto Srce Isusovo, izvore beskrajne ljubavi, tebi se posvećujemo. Hvala ti za ljubav koju si očitovao po spasenjskoj žrtvi na križu i probodenom srcu. Hvala ti za tvoj dolazak k nama i uskrsnuće po kojem si nam darovao pobjedu nad svakim zlom i svakim nečovještvom. Isuse, najvjerniji prijatelju čovjekov i jedini spasitelju ljudskog roda, tvom Srcu posvećujemo sebe, svoje obitelji i svoj narod, posvećujemo ti i svoju domovinu Hrvatsku. Gospodine Isuse Kriste, zahvaljujemo ti za sve darove koje si nam dao: za dar života i zdravlja, za milost vjere i dar pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Potvrđujemo svoj krsni savez s tobom i svoju odluku da po njemu živimo. Presveto Srce Isusovo, otvaramo ti svoja srca da u njih uliješ duha mudrosti i razuma, savjeta i jakosti, znanja i straha Božjega, kajanja i praštanja, mira i pomirenja. Prožmi nas duhom zajedništva u poštivanju različitosti osoba i službi. Presveto Srce Isusovo, pomozi nam u našim poteškoćama i problemima, tješi nas u našim patnjama, budi nam utočište protiv svakog zla u ovom svijetu, blagoslovi naš rad, posao, učenje i igru, daj nam milost da budemo blagi i nadvladamo svaku srdžbu i ljutnju, blagoslovi mirom, zdravljem i srećom sve članove obitelji, ispuni svoje svećenike milošću Duha svetoga da privode k tebi sva srca ljudi. Isuse, neka ova molitva kojom se predajemo tvome Srcu, bude poticaj za naše osobno obraćenje i put do istinske molitve i svetosti. Isuse, budi središte našeg bića, budi središte naših obitelji, budi središte naše župne i svake druge zajednice, budi središte cijeloga našeg hrvatskog naroda, ti koji s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.