Zbog hrabrog svjedočenja vjere i mučeništva, Papa Ivan Pavao II. na veliku radost vjerničkog hrvatskoga naroda, ali i svijeta proglasio je dr. Alojzija Stepinca blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Molimo i za proglašenje svetim.
Stepinac je rođen u imućnoj kršćanskoj obitelji, kao peto dijete od osmero djece. Nakon gimnazije u Zagrebu, i teških iskustava Prvog svjetskog rata (1914.-1918.), kada je i ranjen, vraća se kući i radi na imanju svojih roditelja u Krašiću, te upisuje agronomiju koju napušta. Nakon zrelih razmišljanja odlučuje se za svećeničko zvanje, o kojem je i ranije razmišljao, te odlazi u Rim na studije u papinsko sveučilište Gregorina (1924.-1931.), i pristupa Apostolatu molitve, uz Dnevno prikazanje Presv. Srcu Isusovu. Nakon svećeničkog ređenja (1930), i završetka studija vraća se u Zagreb (1931.), i prima odgovorne službe.
Uz zapaženi rad na duhovnoj obnovi nadbiskupije, često je dolazio u Baziliku Srca Isusova u Zagrebu, gdje je molio, propovijedao i držao staleške pouke. Sagradio više crkava i samostana, osnovao Karitas (1934.). Odlukom Pape Pia XI. godine 1934. Stepinac postaje pomoćni biskup zagrebački, a nakon smrti nadbiskupa dr. Antuna Bauera (1937.),zagrebački nadbiskup.
U doba Drugog svjetskog rata (1939.-1945.) Stepinac se uz isticanje zdravog rodoljublja i da su ”svi narodi djeca Božja”, javno usprotivio nacizmu i rasnoj ideologiji, te pružao zaštitu i pomoć svim progonjenima bez razlike ”vjere i nacije”. Neumorno je štitio i pomagao progonjene Židove, pravoslavne i druge, te spasio od sigurne smrti više od sedam tisuća djece.
Uz suglasnost pape Pija XII., na spomen 1300. obljetnice pokrštenja Hrvata (642. – 1942.) pripremao je Svetu godina hrvatskoga naroda, te u bitnosti duhovne obnove naroda ugradio pučke misije, borbu protiv psovke i alkohola, i protiv bijele kuge (pobačaja), te obnovu naših obitelji koje će se posvetiti Presv. Srcu Isusovu, uz štovanje Prvih petaka. Uspio je vratiti iz Venecije u Zagreb Višeslavovu krstionicu, koju su Mlečani silom odnijeli iz Hrvatske sredinom 17. st. Po završetku rata (1945.), na montiranom procesu u Zagrebu nevin je osuđen 11. listopada 1946. g. na 16. godina zatvora, i gubitak građanskih prava na pet godina, te zatvoren u Lepoglavi. Nisu Stepincu pomogle reakcije iz cijeloga svijeta, ni uglednih Židova, niti SAD-a. Na pritisak ovih potonjih, god.1951., premješten je u kućni zatvor u Krašić, gdje je potajno trovan i umire. O njemu su brinule Sestre Služavke Maloga Isusa, koje su mu stavile u ruku i smrtnu svijeću.
Za boravka u Krašiću napisao je i znamenite propovijedi prema Litanijama Srca Isusova, koje je u naše dane pripremio za tisak postulator kauze mons. dr. Juraj Batelja (Zagreb, 2009.). U predgovoru knjige čitamo: ”za spasenja naših duša najmilija i najuzvišenija i najplodonosnija jest pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu. A sve ostale, pa i one Majci Isusovoj, samo su osobita sredstva i putovi da po njima dođemo bliže Presvetomu Srcu Isusovu”.
Pripremila: dr. sc. Agneza Szabo
