Opća: Da pripadnici različitih vjerskih tradicija i svi ljudi dobre volje surađuju na promicanju mira.
Evangelizacijska: Da u ovoj godini, namijenjenoj Posvećenom životu, redovnici i redovnice nanovo pronađu radost u nasljedovanju Krista te se trse revno služiti siromasima.
Biskupska: Da oni koji bez nade gledaju u budućnost našega naroda ponovno nađu ohrabrenje pouzdavajući se u Gospodina.
Mir svima!
Homo homini lupus est latinska je izreka koju je u svojemu viđenju čovjeka i društva koristio engleski filozof Thomas Hobbes, tvorac teorije društvenog ugovora zasnovane na naravnom stanju čovjeka. I upravo u tom naravnom stanju palog čovjeka – po kojem su svi približno jednaki – nalazi se uzrok svih ratova i sukoba. Ljudi se u svom nagonu za samoodržanjem nužno sukobljavaju. Da bi se ti sukobi sveli na najmanju moguću mjeru, Hobbes vidi rješenje u ugovorima. No povijest nas uči da koliko god se svjetski moćnici trudili donijeti dobre ugovore kojima bi osigurali mir, oni bi se izigrali na najrazličitije načine i izazvali nove sukobe i nemire. Moderni čovjek je mislio da kad se riješio Boga da se oslobodio svega što ga je pritiskalo i gušilo. No sve što je otkrio ubijajući Boga jest da je uspio samo u osiromašenju samoga sebe. Čovjekova pravda je promjenjiva i relativna te se ne mogu pronaći objektivne vrijednosti. Njegov odnos s dugim ljudima iskrivljen je sebičnom ljubavlju, društvo je utemeljeno na obostranim prevarama. Tada je zaista čovjek čovjeku vuk.
Bez objektivnog nosioca moralnih vrijednosti, dostojanstva osobe i života, čovječanstvo se gubi u relativitetu vrijednosti koje određuju oni koji su jači. Čovjek, biće usmjereno prema smislu, shvaća da ga njegova nesposobnost postizanja općeg dobra nužno vodi do Bića koje je izvor svakog dobra, koji mu daje temelj u postojanju i čije se dostojanstvo nalazi u njemu kao Stvoritelju. Iz tog dostojanstva koje Bog daje čovjeku, svačiji život je jednako vrijedan. Tu dolazi do izražaja Isusova najveća zapovijed: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“ (Mt 22, 37 – 39)
Kršćanin je po toj zapovijedi odgovoran za mir u društvu, domovini i svijetu u kojem živi. On je onaj koji u Bogu svome prepoznaje vrhovni autoritet, veličanstvenog Kralja kojemu pripada vlast na Zemlji i u čitavom Svemiru. On je istinski Gospodar koji ovome svijetu svoje gospodstvo pokazuje na paradoksalan način služeći u ljubavi. Na posljednjoj večeri, nakon što je učenicima oprao noge veli: „Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama.“ (Iv 13, 15) Služiti u ljubavi, to je jedini put koji vodi do mira. U drugome vidjeti Božju sliku, dostojanstvo koje je Bog darovao svakom čovjeku mora biti polazište u rješavanju svakog sukoba između ljudi, koji su po svom božanskom porijeklu svi jednako braća i sestre. Ta otvorenost čovjeka prema Tajni njegova postojanja u svijetu i svega stvorenoga zajednička je svim religijama, i ono mora biti putokaz pripadnicima različitih vjerskih tradicija da budu aktivniji u rješavanju sukoba i pronošenju poruke mira.
Molimo stoga Gospodina milost da zaista postane Kralj mira u našim životima te budemo svjetlo onima koji mir trebaju, te preko nas upoznaju mir ne kakav svijet daje nego mir koji dolazi od Isusa Krista.
Bojan BIJELIĆ, DI
Služba siromasima nasljedovanje je Krista
Nekadašnja se Kongregacija za propagandu vjere danas, sukladno sa suvremenim shvaćanjima nakon Drugoga vatikanskoga sabora, naziva Kongregacija za evangelizaciju naroda. Riječ je o Kongregaciji koja je usmjerena na misijsko djelovanje Crkve po svemu svijetu. Tako je i Papina druga nakana, osim opće, za članove Apostolata molitve bila usredotočena na misijsko zalaganje bilo pojedinih osoba, bilo cijelih krajeva pa čak i kontinenata. Članovi Apostolata molitve jednostavno žele, moleći se za Papu, moliti za ono što mu je na srcu i što im je za pojedini mjesec predložio kao posebnu svoju brigu. Ovo nam je nakon Papine apostolske pobudnice Radost Evanđelja vrlo jednostavno shvatiti i prihvatiti.
Znamo, također, da je još sveti Ivan Pavao II. svu Crkvu poticao na zauzimanje oko određenih gorućih problema u Crkvi i u svijetu, posebice kad je uoči trećega tisućljeća uveo godinu vjere ili pak godine po osobama Presvetoga Trojstva, Oca, Sina i Duha Svetoga. Imalo je to služiti i produbljivanju našega kršćanskoga poziva ali i širenju našega vjerničkoga zauzimanja u Crkvi i u svijetu s bogatstvima koja nam Bog daje na raspolaganje. Tako je i papa Franjo ovu godinu odredio da našom molitvom pratimo osobe Bogu posvećene u redovništvu. Očito je da nedostatak broja osoba i u ženskim i u muškim redovničkim zajednicama donosi sa sobom određene probleme, pogotovu što su te osobe vrlo često najzauzetiji djelatnici na različitim područjima društvenoga života, primjerice u školstvu i odgoju svih uzrasta mladeži, zatim u zdravstvu, pa u socijalnom apostolatu, u brizi za siromašne na najrazličitijim razinama. Takve osobe ne samo što tim djelovanjem izravno nasljeduju najvećega zauzetnika za naše dobro, Isusa Krista, nego, sukladno s karizmom zajednice kojoj pripadaju, daju svoj doprinos općem dobru društva unutar kojega djeluju, pa istodobno svojom zauzetošću potiču i one koji u javnom životu nose odgovornosti za opće dobro u tom smjeru svojski i djeluju.
Takvim odanim služenjem svim ljudima bez razlike, redovničke su osobe poticaj i mnogim mladima da se oduševe za redovnički poziv te u predanosti Kristu i služenju drugima idući ususret njihovim potrebama doista vide najviši smisao i ispunjenje svojega života. Za takve ćemo onda moliti, ali ćemo moliti i zajedno s njima ovoga prvoga mjeseca u 2015. godini.
Vatroslav HALAMBEK, DI
Sviće li nova zora?
Oduševljenje je bilo veliko kad je Hrvatska nakon dugih stoljeća stekla svoju slobodu i neovisnost. Jedinstvena i neponovljiva prilika u povijesti jednoga naroda. Ali, ta je sloboda skupo plaćena: mnogi položeni životi branitelja, mnogi razrušeni domovi, spaljene crkve, uništeni životi, ubijena djetinjstva… Nakon ratnih razaranja krenulo se u obnovu i izgradnju Hrvatske s vjerom i nadom da će se srušeno ponovno izgraditi, ljute ratne rane i patnje biti ublažene i izliječene; sviće nova zora novim naraštajima. A onda, onda je krenulo nešto naopako. Ekonomski napredak se počeo urušavati. Mnogi su čimbenici u tome srozavanju sudjelovali. Danas imamo situaciju u kojoj se još ne nazire zora novih i boljih dana u kojima će radnici primati redovitu plaću, mladi neće morati ići širom svijeta „trbuhom za kruhom,“ neće se više kopati po kontejnerima za smeće. Narod će biti sretan i zadovoljan.
Nije na meni da pronalazim ekonomske rješenja kako izaći iz sadašnje krize, kako ne izgubiti nadu u svjetliju budućnost. Mogu samo istaknuti da su pape prošlih stoljeća davali smjernice za ekonomski razvoj dostojan čovjeka, razvoj čiji novi bog nije profit, nego dostojanstvo čovjekova bića i njegova rada. Ne znam čitaju li socijalne enciklike oni koji su odgovorni za ekonomski razvoj Hrvatske.
Postoji li ipak nada u bolji život? Gledano s vjerskog stanovišta nada uvijek postoji. Da nije bilo i da nema velike pohlepe za laganim i brzim bogaćenjem na štetu malih, običnih, radinih i odgovornih ljudi, situacija bi bila drukčija. Uzmimo samo jedan primjer: da su ljudi naučili sedmu Božju zapovijed „Ne ukradi!“ svima bi bilo bolje. Jednom sam čitao i ovaj primjer: Neki bogati čovjek svoju djecu nije odgajao po Božjem zakonu, jer da mu taj zakon u njegovu poslu nije bio potreban. Dogodilo se da mu je bio ukraden skupocjeni auto. Nakon istrage ustanovilo se da mu ga je ukrao njegov sin. Da je otac svoga sina naučio poštivati sedmu zapovijed, ne bi došlo do krađe. Kršćanska nada i u bezizlaznom stanju počiva u Bogu. Ne da će Bog rješavati naša probleme, nego će ljudi u zajedništvu s Bogom tražiti izlaz iz kriznog stanja. Sam Bogočovjek je bio u bezizlaznoj situaciji kad je na križu kriknuo: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ S tim krikom stao je na stanu svih poniženih i pogaženih, svih koji ne vide izlaza iz svoje situacije, svih neplaćenih radnika, svih onih na rubu društva i egzistencije, odbačenih, ucviljenih i neutješenih… Čovjek koji u bezizlaznu situaciju unese Boga, uvijek će naći izlaz. Kao što je i Krist na križu našao izlaz. Takav čovjek zna da je nešto što je krivo, uvijek ostaje krivo, makar svi to radili. I da je ono što je ispravno uvijek ispravno, iako to nitko ne činio. „Vjerujem u Krista kao što vjerujem u sunce. Ne zato jer ga vidim, nego po njemu sve drugo vidim“ (C. S. Lewis). S povjerenjem i pouzdanjem u Boga možemo izaći iz sadašnje krize. Nema noći koja bi spriječila izlazak sunca. Nema problema koji bi uništio nadu. Na početku velikih uspjeha uvijek je bila nada.
Ivan CINDORI, DI
