LURD

HODOČAŠĆE U LURD

Lourdes je bio mali trgovački grad koji leži u podnožju Pirineja. U to vrijeme najistaknutiji dio grada bio je utvrđeni dvorac. Nakon ukazanja Blažene Djevice Marije djevojčici Bernadetti – Bernardici Soubirous, Lourdes se razvio u veliko turističko odredište kao Marijansko svetište. Danas Lourdes ima populaciju od oko 17 000 stanovnika, ali je sposoban prihvatiti i 5 000 000 hodočasnika i turista svake sezone.

Između 11 veljače i 13 lipnja 1858. godine14-godišnja djevojčica Bernardica Soubirous je doživjela viđenja u jednoj špilji uz rijeku Gave de Pau, blizu svoga rodnoga grada Lourdesa podno francuskih Pirineja. Berbardica je išla skupljati drva da bi odgorila vatru u svojoj siromašnoj kući i obitelji. Kada je htjela prijeći preko potoka očula je poziv, okrenula se i vidjela „jednu lijepu ženu, obučenu u bijelo s plavim pojasom i krunicom u ruci“. Uzela je i Bernardica krunicu što ju je imama kod sebe i počela moliti na poziv „Gospođe u bijelom“. Molile su zajedno pet otajstava, potom je „Gospođa u bijelom“ nestala.

Te večeri je ispričala sve majci, ali joj je ona zabranila o tome govoriti i tamo se vraćati špilji. Poslije nekoliko dana su se savjetovali sa svećenikom i tada joj je otac dopustio da se vrati špilji. Toga puta dok je molila Ružarij pokazala joj se Gospa ponovno i ona je pala u trance-trans da su je morali odnijeti kući. Iako su još svi u nevjerici, ipak su poslije četiri dana doveli Bernardicu ponovno pred špilju gdje joj se ponovno „Gospođa u bijelom“ ukazala i rekla joj na domaćem dijalektu: „Molim te, dolazi ovdje za idućih petnaest dana. Ne obećajem ti da ću te usrećiti na ovom svijetu, ali hoću na drugom“. Bernardica je poslušala, ali sada dolaze i stotine ljudi s njom u zakazano vrijeme. Dolazi i liječnik i prati joj otkucaje srca. Iako nevjeran u jednom trenutnu priznaje da se nešto veliko događa s njenim srcem i otkucajima velike ushićenosti i radosti. U srijedu 24 veljače će dobiti poruku da se čini pokora: „Pokora! Pokora! Pokora! Poljubi zemlju za grješnike. Pij iz izvora i operi se na njemu i jedi ovo zelje što je tu blizu.“

Nije tu bilo nikakva izvora, već je tada kada se Bernardica sagela podno spilje da učini kako joj je rečeno, počela je izlaziti zemljava-blatnjava voda koja se veoma brzo očistila i razbistrila, te nastavila svoj put do obližnjega potoka-rječice Gave. To je taj glasoviti Lurdski izvor iz kojega od tada neprekidno isteče svakoga tjedna 1500 hektolitara vode.

Međutim sutra nije bilo ukazanja pa su se oko četiri tisuće osoba vratile kući razočarane, ali ne i Bernardica. U utorak 2 ožujka dobila je slijedeću poruku: „Reci svim svećenicima da dođu s narodom u procesiji, da mole i da sagrade kapelicu“. Četvrtak iza je bio posljednji dan od onih određenih petnaest dana. Četvrtak – Blagovijest – 25 ožujka Bernardica pita „Gospođu u bijelom“ tko je ona. Ona joj odgovara: „Ja sam Bezgrješno Začeće“. Ovdje sada nastaju problemi jer se misli da je podgovorena od crkvenjaka da tako kaže i da popularizira nedavno – četiri godine ranije – proglašenu Dogmu pod istim nazivom. Još se Gospa ukazala Bernardici 17 travnja – u utorak iza Uskrsa i konačno 16 lipnja. Već tada su civilne vlasti shvatile da više nije šala, pa su ogradili prostor koji je i danas netaknut i sav je u jednom komadu.

Rijeke hodočasnika su tekle u Lurd, spilju i na izvor – uvijek u molitvi i pokori, zahvalni Bogu i „Gospođi u bijelom“ za ovaj i ovakve darove. 1862. je započeta gradnja velebne bazilike, a prva sveta Misa u njoj još nedovršenoj je slavljena 1871. Biskup Tarbesa je veoma brzo poveo narod na hodočašće u Lurd, zapravo već 1861., a 1862. već su crkvene vlasti odobrile hodočašća i proglasile svetište. Papa pio X. je 26. kolovoza 1907. ovu Gospinu svetkovinu 11. veljače proglasio za čitavu Crkvu.

Zanimljivo je da je 1996. otkriveno mjesto u temeljima zvonika gdje su položene zastave hodočasnika. Među tim zastavama prvih godina nalazi se zastava iz Kine koja predstavlja Gospu kako blagoslivlja kineske mandarine – junake, kao i ona Iz Egipta koja predstavlja bijeg sv. Obitelji u Egipat. U oba slučaja radi se u prvih dvadesetak godina ukazanja i hodočašća. Rekao je Gamaliel da ako je Božje nitko ga neće zaustaviti…

Bernardica je ušla u samostan 1866. Ostatak života je provela jednostavno kao i svaka duga časna sestra u njezinom samostanu. Čak joj nije bilo dopušteno da bude na otvaranju nove bazilike 1876. To komentirala samo ovako: „Oh, Bože kad bih je samo mogla vidjeti, a da ne budem viđena“. Koja poniznost i koja veličina?! Umrla je sveto i blaženo 16.IV. 1879. Ostati će zauvijek spominjana za svoju veliku poniznost. Njena „popularnost“ je bila samo onih nekoliko mjeseci ukazanja, a sve ostalo je bio jedan normalni, ponizni i sveti samostanski život sa svojim susestrama redovnicama.

Jednom zgodom su je sestre pitale za ono Gospino obećanje o sreći u drugom životu: „Jesi li ti uvjerena da ćeš otići u Raj?“ Ona je odgovorila, opet ponizno i samozatajno: „Da, svakako, ako u cijelosti ispunim svoje-moje dužnosti“.

U Lurdu je prijavljeno preko 100 000 raznih ozdravljenja, od toga Crkva ih je registrirala oko sedam tisuća onih, nazovimo ih ozbiljnijih i težih, odnosno većih.

Crkva je priznala od svih tih brojki samo 77 čudesnih ozdravljenja za koja nema nikakvih objašnjenja liječničkih komisija da bi mogla biti ozdravljenja medicine… Inače u Lurdu rade od 1882. liječničke komisije. Nekada ih zna biti i osam koje ispituju detaljno svaki predmet i bolest. Ispitivanja znaju trajati i godinama.

Danas – 11. II. – sam slušao jednu redaricu koja je nakon 24 godine u kolicima u Lurdu za vrijeme svete Mise osjetila na svome ramenu ruku i u srcu glas koji joj je tiho rekao:“Tebi nije mjesto u kolicima, tebi je mjesto iza kolica“. Odmah sam ustala i prošla od sreće za kolica drugih bolesnika i počela u suzama i radosti pomagati drugima. Danas nisam samo sretna što hodam kao i drugi ljudi, već sam sretna što sam zadobila Božju milost da mi je dao vjeru i tako mi je učvršćuje svaki dan. Dakle svi u Lurd ne dolaze isključivo tražiti čudesa. Čudesa su u svakome čovjeku koji zna Bogu zahvaliti i prepoznati dar vjere i milosti Božje koja se ovdje očituje,potvrđuje i jača. Ovaj dan je proglašen i kao svjetski Dan bolesnika.

Massimo Giletti, jedan od najpopularnijih i sposobnijih tv voditelja RAI – svih značajnijih emisija – ide svake godine dva puta u Lurd s „bijelim vlakom“, vlakom bolesnika da im pomogne. Danas u Lurdu kaže: „Svi mi ovdje dođemo pomoći drugima i da smo radi drugih, ali na koncu ništa mi nismo pomogli drugima već mi najprije pomažemo samo i sami sebi, a to nije malo ni beznačajno“. Iskaz je vrijedan još više kada se zna kako i koliko idoli i zvijezde utječu na opće mišljenje, a pogotovu na mladost. Na televiziji imamo previše protukršćanskoga i protuljudskoga, pa neka se javljaju i ovakvi primjeri i ovakve zvijezde koje svijetle sunčevim sjajem.

Zato je danas i na ovakve dane potrebno da se sjetimo se pored bolesnika i svih naših liječnika, medicinskih sestara, bolničkoga osoblja, od čistačica do kuharica, vozača hitnih pomoći, svih naših ukućana, nevjesta, kćeri, susjeda, svih koji su oko bolesnika i svih koji mole za bolesnike te duhovno i materijalno pomažu bolesnike, a na koncu konca, kako kaže onaj voditelj, svi mi tako molimo, pomažemo i darujemo sebe – najprije u vjeri i odnosu prema bratu čovjeku, a onda u svemu bogatstvu u kojemu jesmo i želimo biti.

Zaključimo ovo razmatranje jednim događajem iz Lurda kojim se želi kazati i potkrijepiti istinitim događajem odnos Majke i Sina, Sina i Majke. To je poziv svima nama ne samo na razmatranje. „Neki se paralizirani mladić spremao na nacionalnom Euharistijskom hodočašću 1926. da će zacijelo ozdraviti. Kada je biskup na koncu svete Mise prošao pored njega s Pokaznicom – s Presvetim, a ništa se nije dogodilo, smogao je snagu i kriknuo: – Isuse, Gospin Sine, kazat ću Te majci, da me nisi ozdravio. I počeo je gorko plakati. Biskup je to čuo i sažalio se nad njegovim dječjim krikom i vratio se k njemu i ponovno ga blagoslovio s Presvetim. I evo čuda! Mladić skače iz kolica i sada jakim glasom viče: – Isuse, Gospin Sine, ozdravio si me. Ovo ću odmah kazati tvojoj Majci. Hvala Ti, odmah ću joj kazati. Zanos i radosni poklici su odjekivali s obje strane rijeke Gave“ (R.Frascisco).

Dakle ove godine slavimo 105 godina Lurda. U jubilarnoj 150. obljetnici Gospinih ukazanja u Lurdu, papa Benedikt XVI. proglasio je potpuni oprost, koji se može dobiti u vremenu od 2. do 11. veljače, uz uvjet da se pohodi bilo koja crkva posvećena Gospi Lurdskoj ili crkva u kojoj se nalazi njezin oltar.U tom razdoblju oprost mogu dobiti i starije osobe, bolesni i svi oni koji iz opravdanog razloga ne mogu izaći iz kuće, ako željom srca duhovno posjete četiri mjesta u Lurdu, te pouzdajući se u Boga, preko Marije prikažu svoje bolesti i teškoće svojega života.Uvjeti za dobivanje oprosta su ispovijed i pričest, a potrebno je izmoliti i Očenaš, Zdravomariju i Slavaocu i Vjerovanje te moliti na nakanu Svetog Oca. Naravno da se u našim uvjetima izmolilo i tradicionalnih Sedam Očenaša na čast sedam radosti i sedam žalosti BDM. Potpuni oprost mogu dobiti hodočasnici koji u jubilarnoj godini između 8. prosinca 2007. i 8. prosinca 2008. u Lurdu pohode četiri mjesta: župnu crkvu gdje je krštena Bernardica, kuću obitelji Soubirous, pećinu Massabielle te kapelu u bolnici gdje je Bernardica primila prvu pričest.

Lurd je do danas najposjećenije kršćansko mjesto – kršćansko svetište na svijetu; veće od Jeruzalema, Rima, Fatime, Guadalupe, Loretta i sličnih.

Zanimljivo je da sam Lurd ima više hotela nego Pariz, Nice ili Cannes. Lurd ima 230 hotela. Ipak to nešto znači. Do sada je Lurd posjetilo 700.000.000 hodočasnika. Svake godine oko 3 milijuna.

Još bih nadodao samo jedno. Koliko kažu da se nitko „odozgo“ nije vratio i da se ne zna što je „gore“. Znade naša vjera, ali i znade „Gospođa u bijelom“ koja je došla ponovno k nama da nam ojača vjeru i otkloni sumnje u zagrobni život, onaj drugi život – kako je obećala Bernardici.

Međutim, vi koji hodočastite u Lurd, ne zaboravite da možete zadobiti potpuni oprost u ovoj godini i to je prigoda života kako za same sebe tako i za najmilije bilo žive ili pokojne.

Također se uvijek zahvali Bogu i Blaženoj Djevici Mariji – Gospi Lurdskoj za one koji pomažu hodočasnicima i organiziraju hodočašća.

Zašto je Gospa izabrala baš ovaj izraz da objavi svoj identitet? Vidjeli smo da je time najprije potvrdila nauku svete Crkve o tajni svoje uloge u povijesti spasenja. Četiri godine prije, 1854. Papa Pio IX. proglasio je vjersku istinu o Bezgrešnom Začeću Blažene Djevice Marije, tj. da je Marija od prvog časa svoga postojanja bila izuzeta od istočnog grijeha. Potvrdila je također autoritet Rimskoga Biskupa koji vrši službu Kristova Namjesnika na zemlji i kojega treba slušati jer nam u ime Kristovo govori Božju istinu, prenosi je i tumači.

No Blažena Djevica je izabrala Bernardicu zbog njezina siromaštva, ali bila je i sama siromašna, kako je to izrekla u svome hvalospjevu “što pogleda na neznatnost službenice svoje”.

Ona, koja je podsjetila na hitnost molitve jest ona na kojoj se završava iščekivanje i molitve Staroga Zavjeta da bi s njome započela molitva Novoga Zavjeta: “Evo službenice Gospodnje… “.

Gospa je došla pozvati na pokoru u punom razmjeru obraćenja srca, ali je njezino srce bilo potpuno okrenuto prema Bogu od početka njezina bivstvovanja. Bila je izuzeta od grijeha, ali je pristala da nosi teret naše bijede i pokore od Betlehemskih jaslica do drveta križa.

Siromaštvo, molitva, pokora – te riječi u imenu Bezgrešne dobivaju svoje potpuno stvarno značenje i uzoran primjer.

                                                         Ars – Ivan Mariaja Vianney

Piše: Michael Marsch

Primalja je, navodno, prilikom njegova rođenja uzviknula: »Ovaj će biti veliki svetac — ili veliki lupež.« Već kao četverogodišnjak bježao je od braće i sestara u staju kako bi mogao u miru moliti. Kasnije izjavljuje: »Za radost u molitvi i ljubav prema oltaru nakon Boga zahvaljujem svojoj majci.«

Takve radosti u ono vrijeme nisu bile nipošto same po sebi razumljive. Glasno govoriti o Bogu ili moliti, moglo je stajati glave. Vladala je revolucija. Crkve su zatvorene. Već kao dječak Ivan Marija mora Boga tražiti tamo gdje ga se može naći: u srcima najsiromašnijih. Do dvadesetak napuštene djece znao bi navečer dovesti kući kad se vraćao sa svojim stadom ovaca. Majka bi ih nahranila i pokrila, a on s bratom prenoćio u staji. U sedamnaestoj godini mladi seljak započinje privatni studij teologije kod župnika iz susjednog sela. Jasno mu je: želi postati svećenik. Drugi mu se studenti smiju jer ne zna latinski i vrlo sporo uči. U dvadesettrećoj godini car Napoleon pozove ga u vojsku, a on odbije prihvaćanje oružja. Nakon godinu dana skrivanja završi na neki način studij. Unatoč tome što nije uspio naučiti dobro latinski i problema oko dozvole za ispovijedanje, zaređen je 1815. za svećenika, zbog biskupove osobne naklonosti i na temelju preporuke svog učitelja župnika Balleya iz Ecullyja, kojemu je dodijeljen za kapelana. Nakon smrti župnika Balleya 1817., pošalju njegova kapelana početkom 1818. za župnika u Ars, udaljeno selo s 230 duša, gdje neće moći puno upropastiti. Rekli su mu: »Tamo baš nema puno Božjeg straha; Vi ćete im ga morati usaditi.« Četrdeset niskih kuća i jedna mala kapela, čija je zvonjava jedva koga zanimala, to je bilo njegovo novo polje rada. Arški župnik smatrao je da je to ipak odviše velikim, jer se sam osjećao tako bijedno, nemoćno… Nakon njegova prvog bogoslužja netko je izjavio: »Samo kad ne bi bio tako anđeoski.« Time je zapravo naznačen neumoljivi dvoboj između mlakosti duša i župnikova duhovnog žara – borba koja će trajati četrdeset godina. Pritom ljudi opisuju župnika kao čovjeka velike dobrote, vedra i pristupačna. No on zna što hoće, može promatrati, može prozrijeti. To što je župna kuća otmjenije uređena od kuće Božje, za njega je nepodnosivo. Ubrzo će darovati namještaj, pozatvarati sobe. Krevet sa strunjačom, dva stara ormara, dva stola, nekoliko stolica — to je njegovo bogatstvo. Seljacima se sviđa jednostavnost, župnika susreću s određenim poštovanjem, ali još nitko nije spreman promijeniti život. Mnogo više od religije cijene ples i zabave.

Kako je reagirao arški župnik na tako veliku ravnodušnost? Sa suzama! Ne sa suzama mržnje i ogorčenja, nego sa suzama radosti za Boga i suzama suosjećanja s ljudima. Iz te radosti i iz te boli poziva ljude na češće primanje Božjih sakramenata: euharistije i ispovijedi. To je za njegovo vrijeme bio neobičan korak, no njegova su obrazloženja dopirala do srca: »Nemoj govoriti da imaš puno posla. Zar nije božanski Spasitelj rekao: ‘Dođite k meni vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti?’ Nemoj govoriti da si grešan, da nisi vrijedan… Isto bi tako mogao reći da si bolestan i da zato nećeš zvati liječnika!«

Samo iz težnje da mu župa bude sretna, mogu se razumjeti njegovi od početka riskantni nastupi protiv »kumira« njegovih vjernika: protiv nedjeljnog rada, protiv krčmi, plesa i njihovih posljedica… Tome ne služe samo propovijedi. On zna djelovati, premda na svoj način. U noći ustaje u jedan sat i pet sati provodi u samotnoj molitvi na stepenicama oltara. U suzama vapi: »Obrati moju župu!« Odriče se danima svakog jela, zadovoljava se često samo s par hladnih krumpira, većinom već pomalo pljesnivih, koje kuha samo jednom tjedno. Na prigovore da pretjeruje i da sebi škodi, odgovara: »Ljubeći trpjeti nije više nikakvo trpljenje.«

Njegova ljubav prema siromaštvu nije sama sebi svrha, to je ljubav prema najsiromašnijima. Ta ljubav ne da mira arškom župniku. Beskućnicima će osigurati krov nad glavom, gladnima jelo. Prosjačkim i propovjedničkim putovanjima uspije godine 1825. pribaviti kuću blizu arške crkve. »La Providence — Providnost« nazove je, jer će od Providnosti, posve osamljen, on kao najsiromašniji živjeti medu siromasima. »Polugole i pune gamadi« mlade ljude bez roditelja i bez zavičaja dovodi župnik s ulice u kuću koju vlastitim rukama stalno proširuje. Nitko ne zna točno koliko tu ljudi može stati (50 do 60?), nitko ne zna čime se svi oni mogu nasititi -to jedino Bog zna. I Bog pomaže: kad župnik misli da će morati otpustiti svoje štićenike jer više nema ništa za jelo, prazan hambar napunja se žitom sam od sebe. Župnik se tada osjeća kažnjenim, kažnjenim zbog svoje male vjere u Providnost. Kao da jasno čuje glas: »Sto ti je dosad nedostajalo?« kad god se pretjerano zabrine za budućnost. Ali »Providnost« nije samo prenoćište. Ona je također škola, mjesto naviještanja i intenzivnog poučavanja. Dvadeset godina arški župnik gotovo sam opskrbljuje kuću. Njegovi slušatelji doskora neće biti samo mladi ljudi iz »Providnosti«, dolaze i vjernici iz Arsa a uskoro i sve veće mnoštvo hodočasnika.

Dosadni i zabačeni Ars postaje jednim od vjerskih središta Europe. Tridesetak godina hrle mnogi – do sto tisuća ljudi godišnje – da vide arškog župnika, da ga čuju i da se kod njega ispovijede. Potrebno je sagradio nove hotele, uspostaviti nove prometnice. Do sedamnaest sati na dan župnik provodi u maloj ispovjedaonici u negrijanoj crkvi. Satima stoje repovi pred crkvom, i kad snijeg bijesni i kad sunce prži. Treba ostati i do tri tjedna u Arsu da bi se možda moglo biti četvrt sata nasamo sa župnikom. Mnogi ga već odavno smatraju svecem budući da se po njemu događaju medicinski neobjašnjiva ozdravljenja. Mladiću kojemu je stavljena stara župnikova kapa u trenutku je zacijelila gnojna rana koja se dotad nije zatvarala. Jedan svećenik, teški plućni bolesnik, pomagao je prema svojim mogućnostima u »Providnosti«, dok mu jednom arški župnik nije rekao: »Dragi Bog je promijenio svoju nakanu. Vi ćete ozdraviti, premda ste već bili spomenik svetoj Filomeni.« Dogodilo se jedno i drugo.

Arški župnik znao je molitvom liječiti ne samo poznate i javne rane tijela i duše. Imao je dar prepoznati, otkriti i izliječiti skrivene bolesti, tajne napasti i grijehe. Jednog je licemjernog čovjeka potjerao jer ga je prozreo, ali kad se licemjer obratio, župnik ga je s radošću primio. Uvijek mu je bilo stalo do obraćenja grešnika, do obraćenja dobrom Bogu. »Kad Bog ne bi bio tako dobar! Ali on je tako dobar! Kako bi grub morao biti čovjek koji bi tako dobrog oca vrijeđao?« Iz godine u godinu bio je sve poznatiji. Biskupi i državni poglavari dolazili su u Ars na ispovijed. Ali sa slavom su rasli i progoni, nažalost vrlo često od zavidnih okolnih svećenika. Smijući se znao bi reći: »U dimu tamjana možeš dobiti i udarac nogom.« Ne samo da su mu se rugali zbog otrcanog odijela, nego su ga proglašavali škrtim i glupim – jer se sam još uvijek smatrao nesposobnim i nevrijednim svećenikom. Pokatkad bi gotovo očajavao zbog sebe, zbog svojeg malovjerja i svojih dušobrižničkih neuspjeha. Kao i svi veliki sveci smatrao se najvećim grešnikom.

Dva puta, 1840. i 1843. godine, pošto je preko noći ozdravio od smrtne bolesti, pokušao je iz Arsa pobjeći u osamu. Bio je neprosto iscrpljen. Dali su mu kapelana koji je trebao u Arsu zavesti red a župniku je ogorčio život. Podnosio je tog kapelana s blagošću i strpljivošću. No sile su ga napustile. Istrošio se u ljubavi prema Bogu i prema čovjeku. Sve do nekoliko dana prije smrti 4. kolovoza 1859. još je uvijek po sedamnaest sati ostajao u is povjedaonici. Kada već nije mogao napustiti krevet i poći u crkvu, rekao je: »Kako je dobar dragi Bog. Kada ja više ne mogu poći k njemu, on dolazi k meni!«

rođen je 8. svibnja 1786. u Dardillyu kraj Lyona. Od 1802. do 1809. učio je kod župnika Balleya u Ecullyu.

Od 1810. do 1811. odbijao je služiti u vojsci.

Od 1812. do 1814. završio je teologiju u sjemeništu u Verrieresu,

1815. zaređen je za svećenika u Grenobleu.

Od 1815. do 1818. bijaše kapelan župniku Balleyu u Ecullyu a od 1818. do 1859. župnik u Arsu, gdje je umro 4. kolovoza 1859. U Rimu je 1925., proglašen svetim   a zaštitnikom župnika.1929.