POLJSKA

zvješće sa HODOČAŠĆA U POLJSKU u vremenu od 10. IV do 17. IV 2012.

 pod geslom „ U tebe se Gospodine uzdam “

Kako sam bila na audijenciji kod našega voljenog Pape Ivana Pavla II, prilikom Hodočašća zahvale Riječke nadbiskupije u Rim 2003.god. (nakon Njegovog posjeta Rijeci), pa kasnije i na svečanom ispraćaju našega Miljenika u Vječni dom 2005.god. stalno sam priželjkivala posjetiti Njegovu rodnu Poljsku, koju je toliko volio, Njegovo rodno mjesto i putove kojima je prolazio na svom životnom, a nadasve duhovnom hodočašću,

Eto, Božja je milost velika, i pružila mi se prilika da moji snovi postanu stvarnost. Molitvena zajednica Apostolata molitve, rasprostranjena po cijeloj Hrvatskoj, šire po Europi, još šire i po cijelome svijetu, od ukupno preko 10.000 članova, a koje sam i sama član, pod vodstvom nacionalnog tajnika A.M. p.sup.Z. Vlah, ove je godine organizirala hodočašće u Poljsku.

S obzirom da sam to hodočašće doživjela vrlo znakovitim i samim Duhom Svetim vođenim, osjećam potrebu da napišem mali osvrt na to nezaboravno putovanje. Duhovna pratnja na ovom hodočašću bila je milosni dar za sve nas putnike. Biti duhovno vođen na jednom hodočašću od strane pet svećenika: vlč. Vladimir Bucković, vlč. Anton Zec, vlč. Ivica Berdik, Pavlin p. Krištof Rodak, p.sup. Zvonko Vlah i jedne veličanstvene časne sestre milosrdnice Mirjam Radošević, pravi je dobitak. Zaista sam zadivljena zauzetošću tih osoba da nam hodočašće učine što ljepšim, ugodnijim, a u duhovnom smislu čim bogatijim. Cijelim su nas putem obasipali duhovnim sadržajima, a oduševljavali nas svojim nenametljivim smislom za humor, čime su stalno održavali veselu atmosferu i dobro raspoloženje u autobusu. Časna se pak brinula da ne ostanemo gladni i stalno nas je nudila raznim poslasticama, pa se i ovom prigodom želim srdačno zahvaliti na velikom uloženom trudu svima. Želim se zahvaliti i gosp. Juri Lokmeru, koji nam je izložio pregršt podataka s kulturološkog i povijesnog aspekta svake od država, a posebno svakog od gradova kroz koje smo prolazili.

Odredište našeg putovanja bila su razna svetišta. Prolazeći prelijepim krajolikom, diveći se predivnim planinskim visovima Istočnih Alpi, stigli smo u naše prvo odredište Mariazell, najveće Marijansko svetište u Austriji. Osnovali su ga oci benediktinci donijevši ovamo mali drveni kipić Gospe s djetetom Isusom u naručju, dužine svega 47 cm. Tu su se kroz vjekove događala mnoga obraćenja i čudesna ozdravljenja. Sv.Misu smo slavili u benediktinskoj opatiji Heilige Kreuz (Sveti križ) zajedno sa njihovom zajednicom. Bila je to vrlo topla kombinacija njemačko-hrvatske molitve i pjesme. Obogaćeni Ljubavlju, krenuli smo putem Bratislave u Slovačkoj. Tu smo noćili i sutradan krenuli dalje u Trnawu, gdje smo u crkvi Srca Isusova slavili sv.Misu, a predvodio je vlč. A.Zec i to na staroslavenskom jeziku. Kroz nadahnutu propovijed prolazili smo put u Emaus, na kojem Isus Ljubavlju svojom želi promijeniti nas. „Proslavimo Boga svojim životom, bez Tebe Isuse Emaus nema smisla“ rekao je vel. A. Zec. Na svakoj sv. Misi, a slavili smo ih svakodnevno, sudjelujući tako u pashalnom otajstvu, uz prinos darova kruha i vina, prinosili smo i naše molitve, bilo u našim srcima ili napisane na papirić.

Idućeg smo dana posjetili grad Niepakalanow (grad Bezgrešne), gdje smo rano ujutro imali sv.Misu u kapeli sv.Maksymilijana Kolbe, a predvodio je p.sup.Z.Vlah koji nas je kroz svoju propovijed potaknuo da preispitamo svoju vjeru, čime nam je dao dosta materijala za razmišljanje. Pavlin p. Krištof nam je pobliže približio cijeli samostan i život sv. M. Kolbe, koji je i u paklu Auschwitza imao Raj, kako je rekao p. Krištof.

Dobrovoljno je ušao kao logoraš u bunker gladi kao zamjena za oca mnogobrojne obitelji koji je bio osuđen na smrt glađu. Euharistiju je sa zatvorenicima slavio ispod deka mrvicama beskvasnog kruha i grožđicama te tako donosio Isusa u pakao, a time i Ljubav. Ti su zatvorenici radosni odlazili u smrt, zato su ga nacisti kasnije i ubili. „Krist je postao Čovjekom da bi čovjek postao Čovjekom“ rekao je p.Krištof opisujući život sv. M. Kolbe. Pogledali smo i slikovni prikaz njegovog djela prenošenja Evanđelja, a to se nastavlja i danas. Patri konventualci u Niepakalanowu imaju već dugo svoj vlastiti radio, TV, kao i samostalnu izdavačku kuću još od 1927.g. a tokom rata samostan je ostao netaknut. Pogledali smo i vrlo impresivan lutkarski prikaz tisućljetne poljske povijesti pod geslom „Po Mariji Kristu“ ili „Totus Tuus“ – potpuno predanje Mariji Ivana Pavla II.

Krećemo prema Varšavi, političkom središtu Poljske, poznatog kao jedinstveni primjer poslijeratne obnove starog središta grada, čime je uvršten u popis mjesta svjetske kulturne baštine UNESCO. Varšava je u ratu do temelja bila razrušena, a obnovljena je prema starim slikama, kako se ne bi izmijenio izgled grada.

Zatim krećemo prema najvećem Marijanskom svetištu u Poljskoj, a trećem u svijetu. Svetište je smješteno na Jasnoj Gori podno koje se nalazi grad Czestokowa, a posvećeno je Crnoj Gospi i od velikog je značaja za povijest poljskog naroda, jer je baš tu Isus Krist preko svoje Majke progovorio narodu „Ne bojte se.“ Odmah ujutro smo se uključili u duhovni program Jasne Gore obavljajući pobožnost Križnog puta, kojeg je s velikom gorljivošću i predanjem predvodio p.sup. Z. Vlah. Sv. Misu smo slavili u srcu Jasne Gore, a to je kapela u kojoj se nalazi originalna ikona Majke Božje Jasnogorske. Kako bi imali uvid u misterij ikone, moramo znati da se ikona časti, ali treba je svakako znati i čitati. Svaki element na ikoni ima svoj sadržaj – svoju teološku poruku nama. Marija nas vodi k Isusu, upućuje nas na poslušnost Isusu, gleda u nas i desnom rukom ukazuje na Isusa, a Isus svojom desnom rukom usmjerava na svoju majku, dok u lijevoj ruci drži knjigu (mudrost). Gesta desne ruke nam kaže: PUT DO ISUSA PO MARIJI.

Molili smo za majke koje imaju problema sa samima sobom, a pozvane su da budu majke, kao i za nas vjernike, te za sve one koje nosimo u svojim srcima.

Pater Krištof nas je cijelim putem vodio kroz perspektivu poljske povijesti i kulture. Posjetili smo pavlinski muzej knjiga, dokumenata, slika, kao i izložbu posvetnih darova Ivana Pavla II, među kojima je i dar Hrvata Papi iz 2003.god. kad je posjetio HR. Razgledali smo i samostan, riznicu zavjetnih darova, a kako Bogu pripada ono što je najdragocjenije (po primjeru žrtvovanog jedinorođenca), tu se našlo mnogo dragocjenih darova, među kojima i zlatni kalež pape Ivana Pavla II i zlatna pokaznica pape Ivana XXIII, a posebno zapanjujuće je bilo vidjeti dar zarobljenika iz Sibira – krunica napravljena od kruha. Posebno se me  dojmio Križni put povijesti poljskog naroda prikazan u slikama kroz patnje naroda, stradanja svećenika, glad, pobačaj… Kroz simbole prikazuje misterij Isusa Krista prisutnog u našim patnjama, prikazuje živi križni put, razapinjanje Isusa Krista u narodu kroz povijest. U kapeli Milosrdnog Isusa, gdje je danonoćno izloženo Presveto imali smo prilike pokloniti se i skrušeno se pomoliti. Vrlo fascinantan prizor, tišina… i opet tišina, uočila sam molitelje koji se ne ogledavaju uokolo, uđu u kapelu, ponizno se kleknu na oba koljena u sredini kapele ravno ispred izloženog Presvetog i ostanu tako par minuta, a onda se lagano dignu i uđu u klupu gdje nastavljaju s molitvom, ponizno i skrušeno. Na isti način izlaze iz kapele, Vrlo je to nadahnut narod, na zavidnoj razini duhovne zrelosti. U večernjim smo se satima i mi uključili u Duhovni program, molitva u kapeli M.B.Jasnogorske. Milošću Božjom našla sam se baš pri oltaru, a pogled na čudotvornu „živu“ sliku u molitvi daje pravi mir, sigurnost, radost i otvorenost srca. Molitveni program je trajao cijelu noć, bilo je zadivljujuće vidjeti toliko mladih hodočasnika sa svih krajeva svijeta, prava milina.

Iduće jutro opet sv. Misa u kapeli M.B.J. ali s jednim iznenađenjem. Nazočili smo svečanom otkrivanju čudotvorne slike Majke Božje Jasnogorske, koja se pokriva svaku večer u 21h, a otkriva slijedeće jutro u 06h. Ikona ima 8 prigodnih haljina, ukrašenih raznim nakitom. Unatoč velikom broju vjernika i jednom dvometrašu ispred mene, malo po malo, našla sam se tik do oltara, velike su to milosti koje čovjek tada doživljava. Molitve na raznim jezicima, pjesme, topao stisak ruku, do tada nepoznatih ljudi, a svi kao jedan, radosna pogleda i ozarena lica.

Krećemo prema Wadowicama i Krakowu, gdje je Karol Woitila proveo svoje mladenačke dane, doživio svoje duhovno prosvjetljenje, i napredovao na svom životnom putu do samog vrhunca, kada je pozvan u Rim kao kardinal i bio izabran za PAPU Ivana Pavla II. U Wadowicama smo imali prilike vidjeti dom K.W. sa čijeg je prozora svakodnevno gledao natpis: „ Vrijeme bježi, a Vječnost čeka “, a koji se uređuje u spomen muzej. Razgledali smo i župnu crkvu u kojoj je Sv. Otac primio sve sakramente, od krštenja pa do svećeničkog ređenja, gdje je čuo i glas Isusa koji je ukazivao na ljudsko dostojanstvo. Pokraj prekrasne krstionice Karola Woitile PONS VITE – IZVOR ŽIVOTA obnovili smo svoje krsne zavjete i zapjevali pjesmu I.P.II. a nakon toga krenuli prema Krakowu, najstarijem gradu u Poljskoj. Za razliku od Varšave koja je do temelja razrušena, Krakow nije stradao u ratu. Obiluje mnogim znamenitostima, pored ostaloga ima i 11 sveučilišta. Jezgra grada – stari dio – zbog sačuvanog arhitektonsko – umjetničkog bogatstva upisan je u registar svjetske kulturne baštine UNESCO. Na brdu Wawel nalazi se istoimeni dvorac te najstarija zidana crkva sv. Stanislava biskupa mučenika, ujedno i katedrala, u kojoj su krunjeni svi poljski vladari, a tu je i Karol Woitila primio biskupsko posvećenje. Ispred crkve smo izmolili molitvu za Domovinu.

Putem smo, uz poznata svetišta, obišli i neka turistička odredišta, kao što su zloglasni konc. logor Auschwitz i vrlo zanimljiv rudnik soli Wieliczka. S obzirom da je tu nekad davno, kroz povijest zemlje, bilo more, ostao je veliki rudnik soli koji se koristi više od 700 godina, a što je vrlo zanimljivo, i danas je u funkciji te se nalazi na popisu svjetske kulturne baštine UNESCO. Od ukupne dubine rudnika od oko 500 m. za turiste je uređeno do 150 m dubine, a to je samo 1% od ukupne površine. Rudnik je pun prekrasnih kipova i figura od soli, sve rad požrtvovnih ruku umjetnički nadarenih i duhom ispunjenih rudara. Do osmog kata ispod zemlje, do kuda smo se mogli spustili, vode stepenice, prolazeći katovima ispunjenim raznim prikazima iz života ondašnjih rudara, došli smo do prekrasne crkve, izrađene također od soli. Tu se održavaju i sv. Mise.

Kako je povijest učiteljica života, posjetili smo i logor smrti Auschwitz, gdje smo se kroz zastrašujuće prizore (deportacija i selekcija ljudi prema stupnju isplativosti, starci i bolesni odmah su odvođeni i pogubljivani u plinskim komorama) mogli osvjedočiti kako nisko čovjek može pasti. Vidjeli smo razne slikovne prikaze iz tog vremena i susreli se sa originalnim dokazima svih strahota nacizma tog vremena, kad je ekonomija isplativosti dovedena do savršenstva. Sve što se kod logoraša našlo iskoristilo se do samoga kraja ( čak se ljudska kosa koristila za tkanje deka i vreća), ništa nije smjelo propasti. Cilj je bio uništiti identitet čovjeka, njegovu osobnost, a time i njegovo dostojanstvo. Na samom početku logora stoji natpis s izrekom poznatog J. Santanya: „ Tko svoju povijest ne poznaje, mora je ponoviti “. Mudrost nam nalaže da ne smijemo zaboraviti svoju prošlost, kako ne bismo ponavljali greške prošlosti, što se na žalost upravo i događa, samo na jedan drugačiji način ( npr. pobačaj, eutanazija, kontracepcija, i sl.). Prošli smo i uz sobu u kojoj je sa svojim logorašima spavao i sv.M. Kolbe, o kojemu sam pisala već na početku, a koji je nastojao povratiti ljudsko dostojanstvo u tu tvornicu smrti, temeljenu na nauku crkve. Zastali smo pred Zidom smrti gdje se strijeljalo logoraše i izmolili molitvu za sve žrtve logora, kao i za one koji su zločin počinili, što je učinio i papa Ivan Pavao II za vrijeme svog posjeta logoru.

Napokon, Bijela nedjelja, Dan Božanskog Milosrđa, kad se uključujemo u duhovni program u svetištu Božanskog Milosrđa. Papa Ivan Pavao II nam je otvorio pogled na veliko otajstvo Božanskoga milosrđa, proglasivši Bijelu nedjelju Nedjeljom milosrđa. Zbog velikog mnoštva vjernika sv.Misu smo slavili na otvorenom prostoru ispred crkve, a iza velike, slike Milosrdnog Isusa, čiji se original nalazi u kapeli sa relikvijama sv. Faustine, gdje smo navečer ostali dugo u molitvi. U ovoj je kapeli sv. Faustina redovito doživljavala susrete sa Gospodinom, prema čijim je uputama i naslikana slika Božanskog milosrđa. Tu je Isus u viđenju rekao Sv. Faustini da sudjeluje u boli koju On osjeća zbog pobačaja u svijetu, stoga smo na tu nakanu izmolili bijelu krunicu za nerođenu djecu. Imali smo čast slijedećeg jutra baš tu slaviti sv.Misu, tu gdje su se dogodila mnoga ozdravljenja i uslišane mnoge molitve. Uputili smo molitvu sv. Faustini da nam da otvoreno srce za milosti o kojima nam je ranije p.sup. Z. Vlah govorio i dao nam do znanja da se milost ničim ne može zaslužiti, već je to dar Ljubavi, dane nama u danu krštenja, kad nam je Bog obećao da će nas uvijek ljubiti, i dao nam mogućnost da se po sakramentu sv. ispovijedi Njemu uvijek možemo vratiti.

Nakon sv. Mise i doručka uputili smo se prema Budimpešti, a putem smo obišli katedralu u Ostrogonu, najveću u Mađarskoj. Razgledali smo letimično Budimpeštu, gdje se opet gosp. Lokmer pokazao kao veliki poznavalac povijesnih i kulturoloških podataka, što je sa velikim zadovoljstvom prenosio nama.

Kao zaključak našeg druženja bila je sv. Misa u pavlinskoj crkvi u stijeni, posvećenoj Gospi Lurdskoj. Predvodio je vlč. I. Berdik koji nas je, ispunjen Duhom svetim, oduševio vrlo nadahnutom propovijedi o grijehu protiv prve Božije zapovijedi, a taj pak grijeh ugrožava cijeli ljudski život od samoga začeća. Također je ukazao i na važnost sv. ispovijedi, te zahvalu Gospodinu za sve vrednote koje smo iskusili na ovom hodočašću , s naglaskom na povjerenje u Božju riječ, ali i na našu suradnju.

Neka nam svakidašnji hod za Gospodinom pomogne u izgradnji naše vjere i neka nam Gospodin da potrebnu mudrost na svom životnom putu. Puno hvala p.sup. Z. Vlah i č.s. M. Radošević koji su osmislili i organizirali ovo prelijepo hodočašće, a s porukom nama da živimo i svjedočimo Evanđelje te činimo ono što je Bog nama namijenio.

Leonela (Nela) Zadković