Juraj Mulih, isusovac (Hrašće, 30. travnja 1694. – Zagreb, 31. prosinca 1754.)

Juraj Mulih smatra se apostolom hrvatskoga naroda, a možemo reći i Srca Isu-sova u prvoj polovici 18. stolj. U mladosti godine 1714. ulazi u Družbu Isusovu, te je nakon završenih studija u Zagrebu, Beču, Trnavi i Banjskoj Bistrici, i primanja svećeničkoga reda bio kraće vrijeme profesor na Klasičnoj isusovačkoj gimnaziji u Zagrebu.
Od 1727. god. pa do smrti 1754., bio je o. Mulih pučki misionar, i pisac, te obišao cijelu Hrvatsku, osobito Slavoniju, Prekomurje i sve krajeve Ugarske naseljene Hrvatima. Neumorno je radio na suzbijanju nepismenosti, na prosvjećivanju puka, na širenju i popularizaciji knjige. Bit je njegovih poruka: držati Božje zapovijedi, pobožno svetkovati nedjelje, i slušati riječ Božju. Kloniti se svake psovke i kletve, te alkohola, i neka se ne svađaju. Muževi neka poštuju svoje su-pruge, kao od Boga dane družice. Ako se i rasrdi na nju, neka se sjeti na vjenča-ni prsten i na svoju prisegu i neka jedan drugome rado oproste. Neka kršćanski odgajaju svoju djecu. Neka se mole za Papu i sve žive i mrtve, za sirote, uznike, za bolesnike, i pobožno mole sv. krunicu.
Za članove Bratovštine Muke i Smrti Isusove, koja je osnovana u Zagrebu mnogo ranije,1653. godine, o. Mulih napisao je stoljeće poslije, godine 1648. znameniti molitvenik Nebeska hrana, koji je i Priručnik spomenute Bratovštine.
Molitveniku su priložena i Pravila Bratovštine Muke i smrti Kristove, u kojima nalazimo pouke o duhovnome životu, također i u pogledu štovanja Presv. Muke Isusove, koju će članovi Bratovštine osobito častiti i štovati, prepoznavajući je nastavljenu i u bližnjima, osobito siromašnima, gladnima i bolesnima, te umirućima. Tako se u pravilu br. 5. ”pozivaju članovi Bratovštine, kad ih zadesi bolest, nevolja, progon, krivica, ili koja mu drago nepogoda, neka budu strpljivi, krotki i tihi. Tako će dati drugima dobar primjer i pokazati da su iz bratovštine muko trpećeg Krista.”
A u 6. pravilu čitamo: ”Zastava je Bratovštine slika raspetog Spasitelja, s probodenim Srcem. Zato se ona i dijeli da članovi imaju zrcalo u koje će se s korišću ugledati i da se potiču na svako dobro djelo (…). I da se moleći pitaju: Što si sve Ti Isuse učinio za mene, a što ja smijem učiniti za Tebe (…). Također i u bližnjima (…). Ističem, ove su preporuke, kao i sve ostale duhovne preporuke o. Jurja Muliha, ostale u svojim bitnostima živjeti u kršćanskome narodu, i tijekom slijedećih stoljeća, i doživjele su svoj novi procvat i obnovu na početku 20. st., nakon gradnje Bazilike Srca Isusova u Zagrebu 1902. godine, koja postaje i nacionalno svetište.
Pripremila: dr. sc. Agneza Szabo