Ove godine ćemo pratitelje naših komentara upoznati i sa ZAŠTITNICIMA koje svaki mjesec izabiremo u sklopu PAPINE SVJETSKE MOLITVENE MREŽE! Tako smo se u siječnju odlučili za zaštitnika izabrati sv. Tomu AKVINSKOG. Sv. Toma Akvinski, iako je naglašavao važnost uskladivosti razuma i vjere, filozofije i teologije, prirode i Objave, intelekta i osjećaja, svojim je životom pokazao kolika je neiscrpna vrijednost one vjere koja se ne zaustavlja samo na racionalnosti, nego seže duboko u kontemplaciju i mistiku. Sam je tako,  iako vrlo učen, ostao iznimno ponizan i siromašan duhom, a takva je nagnuća posebno crpio iz ljubavi prema Presvetom Oltarskom Sakramentu. O tome svjedoče i njegovi himni „Klanjam Ti se smjerno, tajni Bože naš“ i „Divnoj dakle“ („Usta moja uzdižite k preslavnome Tijelu glas…“), koje je napisao 1264. god. na molbu pape Urbana IV. za proslavu novog blagdana Tijelova, a koji i danas kod vjernika svojom dubinom izazivaju potrebu za skrušenošću pred tolikim Božjim otajstvom. Drugim riječima, iako je bio izvrstan um, za sebe bi rekao da je više naučio ispod Isusova križa nego iz svih pročitanih knjiga.

Toma Akvinski rođen je 28. siječnja 1225. god. nedaleko od Napulja, na imanju Aquino, u grofovskoj obitelji. Majka mu je bila rođakinja njemačkoga cara Fridrika II. Odmalena se isticao u znanju i želji za stjecanjem novih spoznaja, što mu je pomoglo i u sazrijevanju u vjeri i traženju puta k Bogu. U djetinjstvu je ušao u samostan Monte Cassino kao benediktinski oblat (onaj koji živi u samostanu, ali nema redovničke zavjete), gdje je primio temeljnu naobrazbu, a onda je studij nastavio u Napulju. U dobi od 19 godina, protivno roditeljskim željama, stupio je u dominikanski red. Kako je prepoznat kao veliki um, poglavari su ga poslali na daljnji studij u Köln i Pariz, gdje mu je učitelj bio sveti Albert Veliki. Poznata je anegdota prema kojoj je Toma u vrijeme studija bio vrlo šutljiv, iako je bila jasno uočljiva njegova učenost, pa su ga zbog toga kolege prozvali šutljivim volom. Na takvo zadirkivanje sveti je Albert uzvratio: „Taj će nijemi vol jednom tako riknuti da će cijelim svijetom odjeknuti!“ 

Daljnji život svetog Tome potvrđuje da je tako i bilo. Nakon stjecanja doktorata predavao je na studijima u Parizu, Rimu, Anagniju, Viterbu, Orvietu i Napulju.

Ostavio je iznimno velikoga traga na cjelokupnu teološku misao Katoličke Crkve, a između njegovih djela posebno se ističe Summa theologiae (Teološka suma), u kojoj je sustavno obradio cijelu teologiju svoga vremena. I danas to njegovo djelo zauzima vrlo važno mjesto unutar teologije, o čemu svjedoče i prijevodi na mnoge jezike. Napisao je ukupno 118 djela, a osim Teološke sume mogu se posebno istaknuti Suma protiv pogana, O istini, O besmrtnosti duše, O duši, O sjedinjenju utjelovljene Riječi itd.

Za Tomu sve počinje i sve završava u Bogu. No on u svojim djelima pokazuje i veliko zanimanje za čovjeka, naglašavajući njegovo dostojanstvo ističući da je čovjek stvoren iz ljubavi i s ciljem da svojim umom otkrije izvor i uvir Božje ljubavi. To se posebno može reći nakon što je imao pred kraj života viđenje Krista na križu. Jednom je klečeći pred raspelom doživio susret sa Spasiteljem koji mu se obratio: „Ti si o meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?‟ Toma je odgovorio: „Samo tebe, Gospodine!‟ 

O tome svjedoči još jedna anegdota iz njegova života, a koja kazuje kako sveti Toma nije dovršio svoju Teološku sumu, nego je to učinio njegov učenik, kojemu je rekao da mu se nakon Božje objave sve što je napisao čini tek kao pljeva.

Papa Grgur X. ga je pozvao da kao vrsni poznavatelj teologije sudjeluje na Drugom lyonskom saboru, ali ondje nije stigao jer je umro na putu, u cistercitskom samostanu Fossanovi, kojih stotinjak kilometara jugoistočno od Rima. Bilo je to 7. ožujka 1274. god., u dobi od 49 godina. Svetim ga je proglasio papa Ivan XXII. 1323. god., a papa Pio V. 1567. crkvenim naučiteljem. Naziva se i „anđeoski naučitelj“, „univerzalni naučitelj, „zajednički naučitelj“ „naučitelj čovječnosti“.

            NAKON SVEGA REČENOG – ponovio bi riječi Pape koji je završio tijek zemaljskog života i od koga se danas opraštamo – vjerujem pogađate – da je to papa Benedikt XVI – upravo on je pozvao današnje naraštaje na nasljedovanje svetoga Tome – naravno svatko u svom redu, govoreći da i danas imamo što naučiti od sv. Tome. Ovom prigodom bi spomenuo u sklopu naše emisije ‘da svi budu jedno’ samo dvije temeljne tvrdnje koje je istaknuo sv. Toma – a jednako su danas za sve ljude od presudne važnosti kao i u vrijeme kad je živio sv. Toma:

PRVA SE TOMINA TVRDNJA – već sam je spomenuo – ODNOSI NA PRESVETU EUHARISTIJU – sveti se Toma iscrpno zadržava na otajstvu Euharistije, prema kojem je gajio vrlo veliku pobožnost tako da je, prema drevnim životopiscima, običavao oslanjati glavu na Svetohranište, kao da je želio osjetiti Isusovo božansko i ljudsko Srce kako kuca. U jednom djelu tumačenja, sveti nam Toma pomaže shvatiti uzvišenost svetootajstva Euharistije kad piše: „Budući da je Euharistija svetootajstvo muke našega Gospodina, u sebi sadržava Isusa Krista koji je trpio za nas. Zato je sve ono što je učinak muke našega Gospodina ujedno i učinak ovoga svetootajstva, budući da ono nije ništa drugo nego utiskivanje otkupiteljske Gospodinove muke u nas”.

NADALJE, DRUGA VAŽNA TVRDNJA vezana je uz Tominu povezanost s BDM-jom. Sveti je Toma, kao i svi svetci, bio vrlo odan Gospi. Opisao ju je divnim imenom: Triclinium totius Trinitatis [blagovalište cijeloga Trojstva], počivaljka blagovališta to jest mjesto gdje Trojstvo pronalazi svoj počinak. Naime, kao ni u jednom drugom stvorenju, u Njoj, zbog utjelovljenja, tri božanske osobe prebivaju i kušaju užitak i radost živjeti u njezinoj duši punoj milosti. Po njezinu zagovoru možemo postići svaku pomoć -smatrao je i vjerovao sv. Toma. S ova dva kratka iskaza želio bi i vas poštovani slušatelji RM-je, kao i sve članove PSMM-že potaknuti na veću privrženost, povezanost i štovanje u zajedništvu s BDM-jom s našim Spasiteljem u presvetoj Euharistiji. Završio bi ovaj iskaz o našem zagovorniku u ovom mjesecu s molitvom, koja se tradicionalno pripisuje svetomu Tomi i koja u svakom slučaju odražava sastavnice njegove duboke marijanske pobožnosti:

„Preblažena i preslatka Djevo Marijo, Majko Božja… preporučujem se tvojoj milosrdnoj blagosti sada i sve dane svoga života… Isprosi mi, premila Gospo, pravu ljubav da njome cijelim srcem ljubim našega Gospodina Isusa Krista i poslije njega tebe više od svega, a bližnjega u Bogu i radi Boga”. Amen

PAPINA NAKANA ZA SIJEČANJ GLASI: 

Molimo za odgajatelje da budu vjerodostojni svjedoci koji poučavaju bratstvo, a ne natjecanje te prije svega pomažu najmlađima i najranjivijima.

Ovom nakanom započinjemo novu godinu našega molitvenoga zajedništva sa Svetim Ocem. Na taj se način usredotočujemo na neke goruće probleme u svijetu. Tako ne samo da dijelimo brige s Papom za boljitak svijeta, nego je to i nama pomoć da se izdignemo iz svojih teškoća. Ako ih usporedimo s teškoćama i problemima drugih, naše zadobivaju pravu dimenziju, a to znači da nasljedujemo samoga Gospodina koji i na križu misli na druge i moli za njih pa i za one koji su ga razapeli.

U ovom razdoblju liturgijske godine, kad proživljavamo otajstva Isusova djetinjstva, Papa nas usredotočuje na probleme najmlađih i želi da s njime izlijevamo svoje molitve pred Bogom za njihov ispravan rast u zrele i odgovorne ljude. Za to su potrebni odgajatelji. Možemo odmah reći da su to svi odrasli, ponajprije roditelji i oni koji stručnim znanjem i shvaćanjem različitih stanja razvoja djece žele pridonijeti njihovu zdravom dozrijevanju. 

U mnogim prigodama Papa je govorio o važnosti odgoja najmanjih te isticao i važnost suradnje među odgojiteljima i roditeljima, među nastavnicima i roditeljima, među državom i obiteljima. Kako možemo očekivati zdravo društvo, ako ga odrasli i riječima i primjernom ne nude mladim naraštajima? Kako možemo očekivati zdrave odrasle ljude, ako u svojem odrastanju mladi ne vide tu zrelost u odraslima? Svi mi znamo da smo ograničeni i u spoznajama i u postupcima. Nije nipošto ponižavajuće, ako se roditelji obraćaju stručnjacima. Ali je ponižavajuće i za stručnjake i za roditelje ako se djeci žele nametati ideološki i neljudski sadržaji tako da djecu usmjeruju prema isključivosti i suparništvu, a ne prema zajedništvu. Još je pogubnije za društvo i za djecu ako stariji, a to znači i roditelji i odgojitelji nastoje djecu imati za taoce i preko leđa djece rješavati svoje nedoraslosti i ideološke ograničenosti, upozorava Papa u govoru obiteljima.

Dobro je znano da je zadaća odgajatelja uočiti ponajprije sve dobro i talente u djece i pomoći im da se sve to pravilno razvije. Papa za to rabi ovaj izričaj: „Postoje tri jezika: jezik glave, jezik srca, jezik ruku. Odgoj se mora kretati ovim trima putovima. Naučiti dijete razmišljati, pomoći mu da se osjeća dobro i pratiti ga u radu, tako da su tri jezika u skladu; tako da dijete misli što osjeća i čini, da osjeća što misli i čini i da čini ono što misli i osjeća.“Svemu rečenom papa Franjo nadodaje: „Nitko ne smije biti isključen iz mogućnosti primanja vrijednosti, nitko! Napustite mjesta na kojima ima toliko odgajatelja i idite na periferije. Potražite siromašne. Oni imaju nešto što mladi iz bogatijih četvrti nemaju – ne zbog svoje krivnje, ali to je sociološka stvarnost: oni imaju iskustvo preživljavanja, čak i okrutnosti, ali i gladi te nepravde. Njihovo čovještvo je ranjeno. Mislim da naš spas dolazi od rana čovjeka ranjenog na križu. Oni iz tih rana donose mudrost ako postoji dobar odgojitelj koji ih vodi naprijed. Ne ide se tamo baviti se dobročinstvom, učiti čitati, davati hranu, ne! To je neophodno, ali je privremeno. To je prvi korak, ali otići tamo i naučiti ih da rastu u ljudskosti, inteligenciji, vrijednostima, navikama, kako bi mogli krenuti naprijed i donijeti drugima iskustva koja ne poznaju.“ Ovo su riječi koje je izrekao Papa Franjo sudionicima svjetskog kongresa za katolički odgoj, 21. Studenoga 2015.g. Smatram da su dovoljno rječite da bismo svi shvatili koliko je važno i potrebno odazvati se Papinu pozivu i moliti na predloženu nakanu za ovaj mjesec. 

Prelazimo na nakanu naših biskupa koji nas potiču moliti: 

Da svjetlo Božje riječi preobražava stvarnost svakidašnjice naših međuljudskih odnosa u novoj godini.  

  Apostolskim pismom „Aperuit illis“ papa Franjo je, u rujnu 2019. godine, uspostavio Nedjelju Božje riječi, odredivši da Treća nedjelja kroz godinu bude posvećena njezinome slavljenju, razmišljanju i širenju kako bi se otkrilo oslobađajuće i spasenjsko značenje Božje riječi koja nas uvijek na novi način potiče izaći iz individualizma te se iznova roditi za ljubav. 

Redovito čitanje Svetoga pisma i slavljenje Euharistije omogućuju nam da sebe promatramo kao dio jedne cjeline. Kao kršćani – jedan smo narod koji putuje kroz povijest, jačan prisutnošću Gospodina u našoj sredini koji nam govori i hrani nas – to moramo shvatiti osobito  ovaj mjesec u sklopu molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Stoga – dan posvećen Bibliji ne bi trebao biti “jednom na godinu”, nego svaki dan tijekom čitave godine, jer nam je prijeko potrebno rasti u dobrom poznavanju i ljubavi prema Svetom pismu i Uskrslome koji ne prestaje lomiti riječ i kruh u zajednici vjernikâ. Zato nam je potrebno ući u prisni odnos sa Svetim pismom; u suprotnom naša će srca ostati hladna, a oči zatvorene, pogođeni, kakvi već jesmo, bezbrojnim oblicima sljepoće, ističe Papa Franjo. Zato sveti Otac želi vjernike povjeriti Božjoj riječi, ali ih i potaknuti da je ne smatraju samo jednom od brojnih knjiga na policama svoga doma, možda i prekrivenih prašinom, nego instrumentom koji iznova budi vjeru. 

Jednako tako misle i naši biskupi kad nam preporučuju da se snagom Božje riječi, preobražavamo svakodnevno, prema preporuci sv. Pavla. Ta preobrazba ima se očitovati upravo u našim svagdašnjim međusobnim odnosima. Kako se to zbiva? Možda nam u tome može pomoći temeljno geslo redovničke zajednice kojoj je pripadao zagovornik koga smo izabrali za ovaj mjesec – to dominikansko geslo glasi:   Meditirano prenijeti drugima i to upravo ponirući u Božju riječ tako da svoje misli, riječi i djela uskladimo s njom i sukladno tomu idemo u susret drugima. Tada se događa i preobrazba sve naše stvarnosti njezinim oplemenjivanjem upravo s izvorištem našega života, a to je sam Bog koji nam po svojoj riječi koja izlazi iz božanskog Srca prosvjetljuje srce i jača volju za plemenito djelovanje.