Nakane Apostolata molitve za veljaču 2015
Opća: Da zatvorenici, osobito mladi, uzmognu nanovo izgraditi dostojanstven život.
Evangelizacijska: Da rastavljeni supružnici nađu prihvaćanje i oslonac u kršćanskoj zajednici.
Biskupska: Da u vjernosti evanđelju njegujemo djelotvornu ljubav i solidarnost prema siromasima, bolesnima, nezaposlenima i svim potrebitima.
Novi život mladih zatvorenika
Zatvorski se sustav temelji na dva uporišta: s jedne strane, mora se zaštititi društvo od eventualnih prijetnja, a s druge ponovno vratiti u društvo onoga tko je pogriješio da mu se pri tome ne pogazi dostojanstvo i da ga se ne isključi iz društvenoga života. Fjodor M. Dostojevski jednom je napisao kako se stupanj civiliziranosti jednog društva može prosuditi posjećujući njegove zatvore. Društvo koje u većini slučajeva uspijeva u ponovnom uključivanju bivših zatvorenika u zajednicu zaista možemo smatrati naprednom civilizacijom. Posebno u demokratskim zemljama nastalim na kršćanskim temeljima, gdje zatvor predstavlja i teološku metaforu. On je socijalna stvarnost koja reflektira naša nadanja i naše sumnje o tome što znači biti oslobođen od vlastite grešnosti. Počinjen grijeh i milost oprosta, dvije su glavne poruke Svetog Pisma. Kažnjenik se treba suočiti sa zločinom koji je počinio, kao što se i svaki vjernik suočava s vlastitim grijesima u sakramentu ispovijedi te razmjerno počinjenom prekršaju odslužiti kaznu. „Osim toga, kazna ima ljekovitu vrijednost: u granicama mogućnosti, treba pridonijeti popravku krivca.“ (KKC 2266)
Naša kultura, koja lako odbacuje i osuđuje, smatra kako je problem sa prekršiteljima zakona riješen samim njihovim izoliranjem i stavljanjem u zatvore. No je li to i dovoljno? Nemaju li i zatvorenici dostojanstvo čovjeka i mogućnost na drugu priliku? To se posebno tiče mladih za koje se mora pronaći mogućnost obrazovanja i otkrivanja dobra u njima koje se čini skriveno. Pomoći im kako bi u svom životu živjeli od vlastitog rada. Kako inače poruka spasenja može imati smisla ako živimo u društvu koje nastavlja sa kažnjavanjem zatvorenika i dugo nakon izlaska iz zatvora.
Na nacionalnom susretu zatvorskih kapelana u Italiji, 23. listopada 2013., papa Franjo je rekao kako „Isus ne ostaje izvan zatvorskih ćelija, izvan zatvora. Gospodin se nalazi unutar zatvorskih granica, Isus je unutra s njima, on sam je zatvorenik. Čak i danas, on je zatvoren našim egoizmom, našim sustavima, nepravdom. Ni jedna ćelija nije toliko osamljena koliko ona koja zatvara svoja vrata Isusu.“ To je poziv na promišljanje nismo li se i mi sami zatvorili u okvire vlastite prosudbe samo osuđujući, a ne pružajući drugu priliku bratu koji je pogriješio. Iskustvo oprosta i pomoći na putu obraćenja iskustvo je milosti koja ozdravlja, a to najbolje zna onaj koji je i sam oproštenje primio. Papa nas poziva da se sjećamo zatvorenika, kao što to kaže autor poslanice Hebrejima: „Sjećajte se zatvorenika, kao da ste zajedno s njima bačeni u okove…“ (Heb 13, 3). Zatvorenici su ljudske osobe s kojima se treba, unatoč njihovu zločinu, postupati s poštovanjem i dostojanstvom i pomoći im da se vrate u normalan život.
Molimo stoga Gospodina za milost da zatvorenici, a osobito mladi uzmognu nanovo izgraditi dostojanstven život, a ponajprije za milost oprosta i obraćenja.
Bojan Bijelić, DI
Iskazati ljubav i tamo gdje je ponešto zatajila
Da je papa Franjo medijima posebno zanimljiv, uvjeravamo se gotovo svakodnevno. Napokon, svakodnevno se prenose njegove riječi s jutarnje sv. mise, ali i sve druge koje izgovori u različitim drugim prigodama i susretima, pogotovu kad progovori o nekim problemima koje duboko tište ljude. Mediji se često ponašaju kao farizeji koji su Isusa željeli uhvatiti u riječi, pa ni papa Franjo nije od takvih izuzet. I on, kao i Isus, govori javno. Mediji pak u njegovim riječima često prepoznaju ono što bi zapravo željeli i onda to prenose tako da se gotovo čini da je došlo neko novo doba s papom Franjom koji, navodno, odstupa od strogosti i Benedikta XVI. i Ivana Pavla II. i Pavla VI. pa i Ivana XXIII. Papa Franjo zapravo govori svojim stilom isto ono što su govorili i drugi pape. I nimalo ne odstupa od katoličkoga nauka, što mu mnogi, zbog njegove blizine ljudima, žele pripisati.
Posebice to dolazi do izražaja glede problema rastavljenih da bi se, naime, i njima omogućilo pristupanje sakramentima ispovijedi i pričesti. Oni koji to zagovaraju, očito pokazuju svu svoju plitkost i nepoznavanje biti sakramenata i ženidbe i ispovijedi i pričesti. Zapravo takvi žele pomodarski ljudska zastranjivanja, posrtaje, slabosti, pa i očitu grješnost proglasiti takvom normalnošću da bi im se i Bog imao pokoriti. Bog se i pokorava tomu kao nitko drugi kad je svojim križem i smrću osobno platio za ta zla da bi se snagom Njegove muke i uskrsnuća mi lakše nosili sa svojim problemima, iz njih se izdizali i živjeli punim dostojanstvom djece Božje u svoj slobodi kojom smo obdareni i u svemu poštovanju koje zavrjeđujemo. To je ujedno i poticaj svima da iskreno vrednuju i darove milosti sakramenata kojima nas Bog prati na našem životnom putu.
Što se tiče Papine želje za nas molitelje, mislim da imamo dovoljno iskustva s osobama koje su, nažalost rastavljene, i da ih više muči njihovo novo stanje nego što bi im muke zadavao bilo koji crkveni službenik ili vjernik. Oni pak koji zagovaraju i višekratne rastave, mudruju nad iskrenošću onih koji odano i u svoj iskrenosti žive svoje bračno zajedništvo. Da je onima u kojih je došlo do loma potrebna i ljudska blizina, to je očito, kao što je ta blizina potrebna i drugima. Da bi se takvi u novonastalim okolnostima bolje snašli i koliko-toliko živjeli ljudski, upravo se Crkva brine. Spomenimo tek projekt „Susret“ koji je organiziralo Bračno i obiteljsko savjetovalište u Slavonskom Brodu, Kumičićeva 14.
Članovi Apostolata molitve koji zdušno prate papu Franju i mole za njega, kako se i neprestance preporučuje, ovoga mjeseca imaju razloga da s ovom evangelizacijskom nakanom pomognu ne samo Papi nego i svima onima koji još ne shvaćaju veličinu dara sakramenata pa je i njima potrebna evangelizacija u tom smjeru.
P. Vatroslav HALALMBEK, DI
Skrb, ne teologija
Vjernost evanđelju je vjernost Kristu. On je pak ostao vjeran svojem poslanju koje je primio od Oca. Na božanski je način kročio ljudskim putem koji ga je doveo do križa, a križ daje kredibilitet njegovu poslanju. Bio je poslušan volji svoga Oca nasuprot ljudskom kapricu koji često iz evanđelja uzima što mu odgovara, a odbacuje što mu ne odgovara. Tako se može čuti krilatica: „Vjerujem u Boga, ali ne u Crkvu“ ili: „Vjerujem u Isusa, ali ne u popove.“ A papa Franjo je iznova potvrdio da su ovo krivi izgovori i da Bog, Krist i Crkva idu zajedno. Odbaci jedno, nemaš drugo.
Djelotvorna ljubav su riječi koje podsjećaju na glasovitu rečenicu sv. Ignacija: „Ljubav se više pokazuje djelima nego riječima.“ Sam Bog je pokazao svoju ljubav na djelu: ne samo da je obećao da će biti s nama Bog, nego je to i postao uzevši ljudsku narav na se. Bog je u Kristu postao solidaran s nama u svemu, osim u grijehu.
Krize koje nas pogađaju – ekonomske i socijalne – zapravo su krize morala. Kršćanin ne može oprati svoje ruke i reći da ga se ti problemi ne tiču. Sv. Pavao je pisao ako jedan ud tijela trpi, svi trpe; raduje li se jedan ud, svi se raduju i dodaje: „Vi ste tijelo Kristovo i pojedinačno udovi“ (1 Kor 1,3-5). „I najmanji čin koji vršimo u ljubavi donosi korist svima, po toj solidarnosti sa svim ljudima, živima ili mrtvima, koja se temelji na općinstvu svetih. Svaki grijeh škodi tom općinstvu“ (KKC 953). Društveni i gospodarski problemi mogu se riješiti „uz suradnju svih oblika solidarnosti između siromašnih i bogatih, između samih radnika, između poslodavaca i zaposlenih.“ (KKC 1941).
Ljubav na djelu posebno pokazujemo prema bolesnima. Koji bolesnik ne želi biti zdrav? Koji od njih ne čezne za toplom, prijateljskom, ljubaznom riječju? Koji se od njih ne pita: „Bože, zašto moram trpjeti“ Na ovo pitanje teško je odgovoriti. Sjetimo se da se naši putove razlikuju od Božjih. U bolesti se često usredotočujemo na sebe, a ne na to da Bog iz svake situacije može izvesti dobro. Mnogi za vrijeme bolesti postaju bliži Bogu, mnogi uočavaju vrijednosti za koje se isplati živjeti. Nije svaka bolest od Boga: u svijetu koji je zaražen grijehom, bolest, patnja i smrt stalni su čovjekovi pratioci. U bolesti se ne osjećamo ugodno. No, i tada je važno da ne izgubimo vjeru u Boga koji je dobar prema nama i onda kada trpimo. Naša je odgovornost prema bolesnicima da se brinemo za njih, molimo za njih, tješimo ih. Ljudima koji trpe potrebnija je naša ljubav i ohrabrenje nego biblijska teologija.
Hrvatska nosi neslavni rekord: veliku stopu nezaposlenih. Nezaposlen čovjek je onaj koji traži posao a ne nalazi ga. Nezaposlenost je često mjera koliko je ekonomija jedne zemlje zdrava. Nezaposlenost teško pogađa ljude, osobito muškarce. Biti u naponu snage i ne imati posao, biti glava obitelji, a ne moći priskrbiti svagdašnji kruh, uistinu je napad na ljudsko dostojanstvo. Briga za nezaposlene nije samo briga institucija (ministarstva, sindikata, ekonomista…) nego i svakoga čovjeka kojemu je dobro Hrvatske na srcu.
P. Ivan CINDOR, DI
