PAPA FRANJO NAS POZIVA DA MOLIMO: Za kršćanske zajednice, osobito one koje su progonjene, da osjete Kristovu blizinu i da njihova prava budu poštovana.
Ova nas Papina evangelizacijska nakana vraća u prva kršćanska vremena, kada su se kršćanske zajednice stvarale uz ne male teškoće, pa čak i progone. Ali upravo u tim okolnostima Gospodin je bio blizu onima koji su trpjeli za Njegovo Ime, kako svjedoče Djela apostolska. Osim toga, zajednica se osjećala pozvanom da moli za one koje su trpjeli (sjetimo se jeruzalemske zajednice koja je molila za Petra dok je bio u tamnici, pa onda čudesno oslobođen). Sveti Pavao govori o svojim teškoćama, ali piše: Gospodin je bio sa mnom. Kad je sv. Felicita u zatvoru rađala, onda joj se rugao stražar najavljujući što će tek biti sutra kad bude išla na mučenje, a ona je odgovorila: „Danas se mučim ja, a sutra će Krist sa mnom trpjeti“.
Mi doista ne znamo na koji način Bog svojim svjedocima daje osjetiti svoju nazočnost, ali je sigurno da ih oblači svojom jakošću da za svoju vjeru mogu pretrpjeti i najstrašnije muke, pa i smrt, o čemu uostalom svjedoči sva kršćanska povijest. I ta se povijest na različite način ponavlja kroz sva vremena. Kršćani su svojim svjedočenjem utvrđivali u vjeri svoje suvremenike i tako pomogli svima da jednako tako u svim životnim okolnostima, pa i onim lijepim, nastoje prožeti svu svoju stvarnost sadržajima vjere, što je uostalom i oblikovalo kršćansku dušu Europe. Kad god se od toga Europa ili bilo tko drugi, pojedinac ili skupina, od toga odvoji, počinje kršćane doživljavati svojim neprijateljima koje onda valja uništiti. Zar je onda čudno da se to i danas zbiva?
Kršćani jednostavno žele ovaj svijet prožeti Kristovim svjetlom, Njegovim bogatstvom, osmisliti život onom puninom koju nam Krist nudi. Budući da nisu nikomu neprijatelji, oni koji imaju svoja božanstva doživljavaju ih kao neprijatelje. Što nam drugo preostaje, nego svjedočiti za vječne Božje vrjednote, pa i zahtijevati da to pravo kršćana poštuju svi. No da u tome ustrajemo, potrebno se oboružati molitvom i molitvenom pomoći zajednice kojoj pripadamo. Jednako tako valja molitvom pratiti one koji zbog svoje vjere trpe ili su obespravljeni. Tako to shvaćaju članovi PSMM- odnosno AM te se odazivaju Papi da s njim mole ovoga mjeseca na tu nakanu.
Naši pak Biskupi nas pozivaju da zahvaljujemo Gospodinu na daru obraćenja: da budemo svjesni svojih slabosti i grijeha, i ne želimo ih nijekati, nego ih priznati Bogu koji nas svojim milosrđem uvijek iznova prima u svoj zagrljaj. Istodobno molimo i za obraćenje svojih najbližih i svega naroda.
Naša nas svagdašnjica mnogočemu može naučiti. Čak i otkriti ono što je duboko u nama, a da ponajčešće toga nismo ni svjesni. Recimo, kad nešto pogriješimo, rijetko ćemo kada to priznati. Još možda sebi da, ali drugima ne. Sama činjenica da možemo pogriješiti otkriva nam našu ograničenost. No i u toj ograničenosti mi se nekako osjećamo suverenima te se oslanjamo na svoju slobodu. Iskustvo naše vlastito uči nas da se tom slobodom ne znamo ispravno služiti kad srljamo na stranputice. Tada počinju jadikovke nad sobom, ili pak sva moguća opravdavanja vlastitih postupaka. A valjalo bi u tim prigodama dobro si ponoviti Isusovu riječ: „Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, ja ću vas odmoriti!“ Nismo li doista izmoreni svojim lošim, grješnim potezima? Nismo li opterećeni posljedicama svojih krivnja? Traži se odmor i izlaz iz takvog stanja na sve moguće načine, pa i u psihologa i psihijatara koji su kadšto potrebni, ali oni ne mogu s nas skinuti taj teret grijeha. Obratimo li se izvoru opraštanja, Bogu samomu, Isusu koji nam je zavrijedio oproštenje i u kojemu mi susrećemo milosrdnoga Oca, tada doživljavamo nutarnje oslobođenje, preporod vlastita bića, izlaz iz bezizlazja i novu radost djece Božje. Pretpostavka za to je jasan uvid u sebe i iskreno priznanje Onomu kojemu ne možemo ništa sakriti. Koliko nam o tome mogu pričati mnogi koji su doživjeli to korjenito obraćenje doista kao iskreni povratak u Očev zagrljaj.
Početno nijekanje krivnje ne vodi k oslobođenju, nego suočavanje s njom. Ali i to nijekanje krivnje zapravo nam otkriva da grijeh ne spada na nas i da je naše istinsko stanje sreće u bezgrješnosti koju nemamo, jer uvijek možemo ponovno pogriješiti. No iskreno obraćenje utvrđuje nas u onoj svetosti na koju smo od iskona pozvani, a to je svetost Božja kojom nas sam Bog obdaruje ponajprije oproštenjem. Živjeti onda u tom daru Božjega oproštenja znači ujedno i usmjeravati se cijelim bićem prema onomu što je uzvišeno i sveto i u svojim međusobnim odnosima i u svojim dužnostima.
Svjesni smo da nas pogađa i grješnost drugih i što je još teže, kad neki onda to uopće ni ne primjećuju, nego i svoju grješnost čak spremno proglašavaju normalnošću. Dobro je prisjetiti se da molitvom Očenaša ištemo oproštenje od Boga, ali nas Bog upućuje da to isto darujemo drugima. Molitvom Zdravomarije posvješćujemo si vlastitu grješnost i zazivamo zagovor One koja svojim majčinskim srcem suosjeća s našom grješnošću, a kao bezgrješna stoji pred nama i kao uzor uronjenosti u Božju svetost. To molimo i za sebe i za svoje najbliže, ali i za sav narod da ustraje na putu trajnog obraćenja.
