Svi znamo, da u mjesecu rujnu započinje nova školska godina našim osnovcima i srednjoj školi. Siguran sam da će ovaj novi početak biti i molitveno praćen i podržan, osobito onih najmlađih – koji ove godine kreću s prvim razredom kako osnovne škole tako i onih koji započinju nakon osnovne škole sa srednjom školom.Ima jedna šaljiva priča koja kaže kako je jedan bogati otac došao upisati sina na studij. Susretne se s ravnateljem i pita ga: Koliko traje studij? A ravnatelj će: Pet godina! Otac će: Bilo bi dobro kad bi moj sin mogao završiti studij nešto kraće! Opet će ravnatelj:Ako je toliko sposoban da paralelno studira dvije godine, najbrže što može završiti jest za tri godine. No, ja to ne bih preporučio – zbog zdravstvenih razloga!
Otac nato reče: Ma ne i to je dugo. Ako bi on završio za tri do šest mjeseci to bi bilo odlično. Evo, ja ću sve platiti! Novac nije problem!
Na to će ravnatelj sa smiješkom: Gospodine, ako želite imati tikvu onda su za nju potrebna samo tri mjeseca, ali ako želite imati hrast tada trebate i dvadeset godina! Dobro je posvjestiti si da Vrijeme kako to neki misle – nije novac! Vrijeme je život! Zato iskoristimo vrijeme, što nam Bog u ovom mjesecu rujnu daruje, kako bismo onda i sami bili jedni drugima dar na radost, a ne na teret!
Život ima svoje zakonitosti, svoje cikluse, svoje vrijeme! U tom daru vremena valja prepoznati trenutke rasta i trenutke kad nam je donositi plod! Krist govori o stostrukom, šezdesetorostrukom i tridesetorostrukom plodu – prema svojim mogućnostima! Ovdje nije riječ o tome koliko tko donosi –o količini, riječ je o tome koliko se trudimo i u svom trudu dolazimo do savršenstva. Nekome je savršenstvo stostruk, a nekome šezdesetorostruk ili tridesetorostruk plod!
Kako bismo svi postigli savršenstvo, rekao je jedan propovjednik – smatram kako je važno imati skladan život. A život nije samo ovo vidljivo – život uključuje mnogo toga, a na prvom mjestu srce! Odgojimo srce i budimo poučljivi na način da svi ljudi, počevši od članova obitelji, kolega, odgojitelja, prosvjetnih djelatnika – osjete na našem ponašanju rast do savršenstva. Na taj način gradimo bolje društvo!
Savršenstvo se ne postiže izvana, savršenstvo se postiže srcem – duhovnim stanjem, jer je moje ponašanje preslika moga srca! Stoga je potrebno biti poučljiv! Učimo jedni od drugih. Učimo se jedni od drugih mudrosti i jednostavnosti, radosti ali i suosjećajnosti, poštujmo ne samo vidljive zakone, napisane zakone nego i one nevidljive, jer zakon ima svoju dušu, a duša zakona jest milosrđe-ljubav, vjernost i pravednost.
Ovdje je od kapitalne važnosti kada je riječ o djeci i mladima uloga roditelja. Oni su prvi odgajatelji svoje djece i te odgovornosti se ne mogu i ne smiju odreći i prepustiti je bilo kome drugome. Roditelji su oni koji prvi moraju raditi na oblikovanju srca i duše svoje djece i u njih zasađivati cvijeće krjeposti i pravih vrjednota- to je istaknuo prigodom početka jedne školske godine Gospičko-Senjski biskup Zdenko Križić. Svi znamo da je to moguće samo ako roditelji daju djeci dobar primjer vlastitog života. Riječi bez primjera ne vrijede puno.I Isus je pozvao učenike da svojim životom budu svijetlo drugima:„Vaše svijetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša dobra djela te slave vašeg Oca koji je na nebesima“ (Mt 5,16). Dobri primjeri su oni koji privlače i potiču. Tako je i u pitanju vjere. Ako roditelji ne zasade taj Božji dar u srce svoje djece, pitanje je hoće li djeca ikada postati pravi vjernici.Ako im roditelji ne pokažu Boga u koga vjeruju, ostaje neizvjesno hoće li se ikada susresti s pravim Bogom. Roditelji ne prenose djeci samo fizički život, nego i duhovni. Oni im prenose svoj život, ali i svoga Boga. Stoga, kada je u pitanju vjera djece, roditeljska uloga je tu presudna za cijeli njihov život. S ovim se ne želi skinuti odgovornost prosvjetnih djelatnika, raznih drugih osobito odgojnih institucija, a posebno ovdje nije oslobođena odgovornosti Crkva u kojoj se nalaze učitelji u vjeri. Uvijek, svima u Crkvi kako vjernicima tako osobito svećenicima treba biti na prvom mjestu, kako veli sveti Pavao, briga da se Isus oblikuje u srcima vjernika(Gal 4,19), napose djece i mladih. Budimo djeci duhovni očevi i prijatelji. Neka osjete da su voljeni i da u nas imaju povjerenja. Na to osobito u ovoj emisiji pozivam sve članove PSMM-že – da se u tome zalažu i molitveno i u svagdašnjem životu.
U ovom mjesecu rujnu naši nas biskupi najprije pozivaju da se molitveno: Zahvaljujmo Gospodinu na daru kršćanskoga odgoja i obrazovanja: po njemu smo pozvani omogućiti da novi naraštaji stasaju u odgovorne i zrele ljude. Nakon ove zahvale pozvani smo moliti za sve kršćane kojima je, u obiteljima i u raznim ustanovama, povjerena skrb za djecu i mlade, da ih poučavaju u vjeri i promiču kršćanske vrjednote.
Uz sve ono što sam već u uvodnom dijelu ove emisije rekao nadodajem, da je svima nama dobro znano da smo vjeru baštinili od svojih predaka kao neprocjenjivo blago. Naša zahvalnost za taj Božji dar proteže se u našu radosnu odgovornost za one koji su nam povjereni kao djeca i unuci. Moramo li spominjati da je osnovni zakon svih živih bića, posebice duhovno-tjelesnih, kakav je čovjek, zakon rasta. Stvarnost nas sama na to upućuje. I danas ljudi više znaju nego su to znali prije više stoljeća ili tisućljeća. Ali i oni koji su bili prije nas omogućili su nam svojim spoznajama i razvitkom umijeća na različitim razinama da budemo tu gdje jesmo, ali i da ih preteknemo svojim trudom, svojim poniranjem u tajne prirode i međusobnoga suživota.
Kad nam se nešto iz daleke prošlosti čini čudnim, pogotovu u Bibliji, pa to još proglasimo nazadnim, očito je da nam nedostaje pravoga znanja da bismo proniknuli u sva bogatstva koja nam Božja riječ nudi. Ako, naime, napredujemo u znanosti, tehnici, zdravstvu, športu i svemu drugomu, sav taj napredak imao bi poslužiti sve većem očovječenju i obogaćivanju čitava čovječanstva. I duhovna baština bogata je vrjednotama koje zapravo svaki naraštaj ima proniknuti da bi one postale nositelji našega smisla u svim uzdizanjima. Kršćanstvo je Božji dar svima i vrjednote koje nam nudi nadilaze često i naša poimanja, ali su zato potrebni ljudi, kao uostalom i u svemu drugome, da mognemo tim vrjednotama dati ono mjesto u našem životu koje im po pravu pripada.
Da smo ograničeni, to nas uči svakodnevno iskustvo. Ali da u svem tom svojem hodu učenja imamo i Nekoga tko nas je dao jedne drugima, Nekoga tko nas s roditeljskom brigom prati (Otac nebeski), to se uči primjerom onih koji se suživljuju s tim Nekim, tako blizim, a čini nam se dalekim. Kad opet pogledamo u prošlost, onda vidimo da su ponajčešće upravo vjerske ustanove posebno zauzete za svekoliki ljudski napredak. Upravo onako kako čitamo na početku Biblije: Rastite i množite se i napunite zemlju i podvrgnite je sebi.Znao netko za to ili ne znao, on ipak tako postupa.
No onda je opasnost, da, diveći se svojim dostignućima podlegnemo i prvoj napasti: Bit ćete kao bogovi.Mogli bismo reći da oni koji se protive bilo kakvom vjerskom obrazovanju zapravo još zagriženije pribjegavaju zavaravanju zadrtim stavom svoje vlastite veličine poput nekih bogova, koji ne priznaju nikakva drugoga božanstva izvan sebe. S tim se i mi kršćani u skrbi za sveobuhvatan odgoj i obrazovanje svojih mladih također imamo suočavati. Zato je potrebno i moliti za potrebno svjetlo i snagu da odgovorimo svojem kršćanskom poslanju u oblikovanju mladih u prave zrele osobe na radost svima. Stoga vas pozivam da se molitveno odazovemo na poziv upućen nam od naših biskupa.
Prelazimo na nakanu pape Franje koji sve vjernike poziva, da ovaj mjesec mole zasve političare, znanstvenike i ekonomiste da zajedno rade na zaštiti svjetskih mora i oceana.
Podsjetimo se u vezi s ovom nakanom za mjesec rujan kako je Papi Franji doista stalo do općega zdravlja naše Zemlje i u njezinu cjelinu spadaju i mora i oceani, dakle, vodeno blago. O tome je u više navrata govorio upravo ovim osobama koje je nabrojio: političarima, znanstvenicima i ekonomistima. Oni su doista svojom stručnošću i odgovornošću prvi pozvani da prouče načine kako najbolje održati to zdravlje Zemlje.
Istodobno se valja podsjetiti kako je Papa napisao posebno apostolsko pismo o očuvanju okoliša pod naslovom Lodato si, što su riječi sv. Franje kao zahvala za sve stvoreno. A taj stvoreni svijet zapravo je preduvjet našega zdravoga života. I taj stvoreni svijet dan je nama ne samo kao dar, nego i kao zadatak. Uzvišenost toga zadatka proizlazi iz Božjih riječi nakon što je sve stvorio, onda je to svoje djelo povjerio čovjeku. Rastite i množite se, napunite zemlju i podvrgnite je sebi.
Svoje djelo Bog povjerava nama. On želi ljude u dovršenju svojega djela. No s time nam je dana i golema odgovornost. Zakonitosti koje su upisane u stvoreni svijet mi ljudi s teškom mukom otkrivamo, ali istodobno uočavamo, da se tim zakonitostima imamo i mi pokoravati želimo li da nam taj svijet pravo posluži u našem očovječenju. I šume ne služe samo za dobivanje drva, nego sveukupnosti kisika na zemlji. Slično je i s morima, rudama i sa svim drugim korisnim stvarima, koje, ako se bezobzirno s njima postupa, postaju opasnost.
Znanstvenici otkrivaju različite korisnosti, ali i štete. Ekonomisti se ne bi smjeli vladati samo s porivom za dobiti. A političari bi morali gledati na opće dobro. Svi bismo imali biti barem toliko odgovorni, kao što smo odgovorni u vlastitoj kući da, naime, ne ostavljamo uključeno električno svjetlo, ako nam nije potrebno, a tako i glede drugih stvari. Ne ide li u tom smjeru i sve nastojanje mnogih da se stvari koje nam više ne služe mogu reciklirati, a i da se ne bacaju svagdje stvari koje nam nisu potrebne, osobito plastika, nego da se odgovorno i nakon uporabe s njom postupa misleći na buduće naraštaje. Stoga lijepo zvući slogan da smo mi ovu Zemlju posudili od naraštaja koji nadolaze. Svime bi se, dakle, imali služiti sa zahvalnošću i odgovornošću. I kad sv. Franjo o tome pjeva, očito je nadahnut prelijepim hvalospjevom triju mladića, što se spominje u trećem poglavlju proroka Danijela. To bi nam imao biti poticaj da upravo za svaku stvar budemo zahvalni jer sve nam je dar, a s darom se lijepo postupa. Nadam se, budemo li se odazvali na molitveni način pozivu koji nam papa Franjo upućuje, da ćemo također i razmisliti – ne bismo li i mi mogli biti savjesniji i odgovorniji prema svemu što nam je u prirodi od Boga darovano!
