NAKANA NAŠIH BISKUPA: Zahvaljujmo Gospodinu na osobama koje su mu posvećene po evanđeoskim savjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti. Molimo da svi koji su pozvani na taj put svojim radom, svojom molitvom i svojom prisutnošću budu trajnim znakom Božjega kraljevstva.
Poznato nam je iz Evanđelja kako je Isus pozvao apostole. Jednako tako su se i neki drugi oduševljavali za Isusa. Tako je bogatom mladiću Isus rekao: Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podijeli siromasima, a onda dođi i idi za mnom. Tu vidimo bit redovništva: slijediti Isusa. Isus ne traži savršene. On ih u svojoj školi usavršava. Oni koje je pozvao samo imaju prianjati uz Njega, presađivati u sebe Njegove osjećaje, njegove postupke, Njegov način ophođenja i brige za ljude u njihovim nevoljama.
Kako bi svijet bio siromašniji da nema onih, bilo ženskih, bilo muških, koji se ne bi odazivali ovakvu pozivu da budu s Isusom za ovaj svijet. Mnogo je redovničkih zajednica nastalo tijekom povijesti. Svaka sa svojim posebnim nadahnućem u nasljedovanju Isusa i onda posebnim darovima za dobro čitava tijela, Crkve. Početak je redovništva, primjerice na Zapadu, kako se obično shvaća u sv. Benedikta. Kako li su nas samo benediktinci obogatili i u našem narodu svojom uljudbom, kulturom, poljodjelstvom, graditeljstvom, slikarstvom, teologijom i liturgijom!
Slično i drugi redovi tijekom povijesti. Jedni su se više dali na školstvo, drugi na bolnički rad, treći na misionarenje i tako dalje. Nitko ne može do kraja iscrpiti Božja nadahnuća, ali je potrebno ono temeljno i svem življenju stvoriti ravnotežu između temeljnog pravila moli i radi.
Osobe pak koje su se odazvale na redovništvo poticaj su i svima drugima da je moguće ostvarivati svoju ljudskost i na taj način. Tako u predanom redovništvu laici imaju poticaj za svoju predanost u bračnom i obiteljskom životu u staležu u kojem jesu. Osim toga redovničke osobe, osim što sebe prinose Bogu, svojim molitvama prinose i potrebe ovoga svijeta Bogu da se Njegovo kraljevstvo ostvaruje iz dana u dan uza sve nedaće, poteškoće, križeve. No i te nedaće često postaju potom i izvor blagoslovnoga djelovanja i životne radosti. I dok zahvaljujemo na predanosti i velikodušnosti redovnica i redovnika, molimo istodobno i za njihovu vjernost, ali i mlade da se i u našoj domovini ne boje tim putem ići za Isusom i prionuti uz Njega.
PAPINA NAKANA: Da duh dijaloga, susreta i pomirenja zaživi osobito na Bliskom istoku, gdje različite vjerske zajednice dijele svoj životni prostor.
Drugi vatikanski sabor naziva se i ekumenskim saborom. I doista sveti papa Ivan XXIII. slijedio je očito Božje nadahnuće kad je na Sabor pozvao i predstavnike drugih kršćanskih zajednica. No Sabor nije raspravljao samo o ekumenskim pitanjima, nego i o međuvjerskom dijalogu, pa je i o tome na Saboru dan i posebni dokument Nostra aetate- u naše doba. U tom je smjeru i sv. papa Pavao VI. nastavio, što je razvidno i iz njegove prve enciklike o dijalogu. U njoj je riječ o dijalogu na više razina: unutar Crkve, između Crkve i svijeta, između Crkve i drugih kršćana, između Crkve i drugih vjera, pa i između Crkve i nevjerujućih.
Dijalog je zapravo jedini put da se ljudi međusobno upoznaju i znadu cijeniti vrednote jedni drugih. Svjesni smo da je sve ljudsko nesavršeno, pa i to dijaloško nastojanje, ali valja nastojati međusobno se zbližavati, barem na razini ljudskosti koja nam je svim zajednička. To osobito vrijedi i na svim razinama u političkom djelovanju pojedinih stranaka, naroda, država. Ako se ne znamo međusobno cijeniti, ili kako se to kaže uvažavati, onda se počinjemo izdizati jedni iznad drugih, pa je to onda razlog mnogostrukih podijeljenosti unutar ljudskoga roda.
S toga istoga razloga onda postupno prevladavaju i različiti pokušaji svojatanja prostora, teritorija, drugih bogatstva što nam ih zemlja pruža. A ona ih pruža svima, točno onako kako je i Isus rekao da Otac daje da sunce sja i dobrima i zlima i da kiša pada i dobrima i zlima. S toga je vidika još više moliti da Bliski istok, bogat i religioznim tradicijama živi u neprestanom dijalogu, pogotovu kad vidimo koliko se često vjerski motivi miješaju s političkim i ideološkim. No istodobno se uočavaju i različiti međunarodni utjecaji koji pogoduju mnogostrukoj razjedinjenosti sukladno s klasičnim sloganom Divide et impera (Podijeli pa vladaj). Ako znamo da se upravo s Bliskog istoka počela širiti Radosna vijest, Evanđelje, onda nam je još više vapiti Bogu da ta Radosna vijest zaživi duboko u dijaloškoj spremnosti svih da idu u susret drugima.
