Papa poziva, da molimo za sve one ljude s kojima se trguje i tako obezvređuje njihov život, također nas Papa potiče na molitvu i otvorenost srca za sve žrtve prostitucije.
Da se ljudi bave trgovinom, normalna je stvar. Pogotovu kad si žele priskrbiti ono što je potrebno za život dostojan čovjeka. Normalo je da sa svojim vlasništvom slobodno upravljaju. Ali kad si ljudi prisvajaju druge osobe kao svoje vlasništvo da bi njima trgovali, pogotovu za nečasne poslove i kad ti drugi postaju zapravo robovi, tada se pokazuje sva ljudska izopačenost. Kada se to događa u obitelji ili pak u narodima koje bogati drže na takvoj razini siromaštva da ih upravo za nečasnosti žele uporabiti kao roblje ne bi li se na takav način obogaćivali, to onda zavrjeđuje svaku osudu.
Tu je onda potrebna posebna skrb i zahvati s jedne strane nadležnih vlasti, ali i karitativnih udruga. Žrtve takva nasilja doista vape za prihvaćanjem otvorenih srdaca, kako to lijepo kaže Papa, preporučujući nam da s njim dijelimo tu brigu za ovakve nevoljnike po svijetu. Istodobno bi nadležne vlasti imale nastojati oko toga, različitim preventivnim programima, da do takvih zloporaba ne dođe bilo da je riječ o potrebnom zapošljavanju ljudi, bilo da je riječ o represivnom djelovanju pri nalaženju počinitelja takvih zlodjela. U biti to su zločinci i u sebi su jadni jer su usredotočeni samo na svoj probitak. I u tome si dopuštaju svakojaka sredstva kojima su već sebe zarobili da bi učinili robovima i druge koji bi imali pogodovati njihovim mnogostrukim niskim pobudama. U nekim je državama to donekle pod kontrolom, ali nikada do kraja. U mnogim pak siromašnijim zemljama upravo ovakvi nastoje iskoristiti siromaštvo drugih. No, radi li se samo o tome što je Papa želio, ili je problem mnogo širi? Čak i službena politika pojedinih bogatih zemalja, njihovih korporacija i banaka djeluju na istoj razini iskorištavanja. Problem je, dakle, mnogostruk i valja ga rješavati na svim razinama, počevši ne samo od obiteljskog odgoja, nego i od prosvjete, te brige države za svoje ljude da oni nađu prikladno i čovjeka dostojno zaposlenje. I unatoč tomu, potrebno je kršćansko prosvjetljivanje i zdušni rad na suzbijanju zala i pružanja pomoći žrtvama kojima je doista ponajprije potrebno otvoreno srce i skrb drugih. Zato nas je Bog i postavio uz njih. Ako ne možemo drugo, možemo moliti s Papom da se svi ti problemi uočavaju i pravodobno rješavaju.
Bog je stvorio svijet i nama ga povjerio da ga uređujemo i usavršavamo. I ne samo to, On nas je učinio sudionicima svojega stvarateljskoga djela, tako da mi smijemo doživjeti radost stvaranja. I upravo u najvećoj radosti nastaje novi život. Ne ćemo zanijekati da je sve pošlo naopako nakon čovjekova pada i da je čak i čin stvaranja novoga života često, na žalost, plod puke strasti pa čak i nasilja. Ali tu je novi život i valja ga poštovati, brinuti se za njega. Ako smo se sa sv. Irenejom složili da je živi čovjek slava Božja, onda to vrijedi i za nas, pozvane na život. To znači da sa zahvalnošću imamo taj svoj život uporabiti za svoje usavršavanje, a budući da nismo sami, pa ni život ne dolazi od pojedinca nego od najuzvišenijega sklada u ljubi, to znači da bi upravo taj sklad imao vladati u nama i oko nas i da bi svatko imao tom skladu pridonositi upravo sukladno s darovima kojima je obdaren za svoje dobro i dobro svega svijeta, makar i maloga u kojemu se krećemo.
Sav trud oko usavršavanja životnih uvjeta proslavljuje Boga, a pogotovu to vrijedi za one koji se trude da nedostatke poprave onda kad zapadnemo u neke fizičke ili druge zdravstvene teškoće. Stoga zdravstvenici svih kategorija također sudjeluju u Božjem djelu stvaranja, nastojeći to djelo usavršiti i unatoč nadošlim problemima i poteškoćama.
Kao što roditelji zahvaljuju za darovanu ima djecu, tako bi i djeca, a to smo svi mi, imala zahvaljivati za darovane im roditelje. U toj zahvalnosti lakše prepoznajemo i sve što roditelji čine za svoju djecu. A zapravo nema toga što ne bi podnijeli za dobro svoje djece. Djeca su gotovo smisao njihova života, njihove radosti. Ne pitaju za odricanja, žrtve. To je njima posve normalno. Dok smo mlađi, to još ne shvaćamo, ali kad i sami postajemo roditelji, onda tek znamo cijeni ono što su naši roditelji učinili za nas da postanemo pravi ljudi. Ima li ikoga tko se toliko raduje uspjehu, napretku svojega djeteta kao roditelji? I sad si zamislite, kako se Bog raduje nad roditeljima i nad djecom kad žive skladno, upravo onim skladom što nam ga Bog sam pruža naročito u sakramentima koji su potpora u našim propinjanjima.
Ovoga mjeseca spominjemo se i još jednoga osobitog života, a to je posvećeni život redovnica i redovnika koji darove što su ih primili primjenjuju na mnogo širu obitelj nego što su roditelji i djeca. Oni na svoj način pridonose životu drugih da bude ispunjeniji Bogom i uopće smislom predajući se upravo službi životu na odgojnom, zdravstvenom, vjerskom polju. I za njih ćemo zahvaljivati i pokušati otkriti onu Ljubav kojoj se Bogu posvećene osobe u redovništvu predaju za rast svetosti u ovom konkretnom društvu i svijetu.
