SVETI IVAN HRVATSKI

Sveti Ivan Hrvatski, pustinjak
(Sin kralja Hrvatske i Dalmacije)
U vijeku devetome
U kraju moravskome
Stajao Tetin-dvor.
Gazda mu Borivoj, knez,
Grčkog bogoštovlja sin
Bijaše dobar kršćanin,
A ženidben mu vez
Krasila žena mlada
Lijepa Ljudmila
Ponos sela i grada.
To dvoje dobrih ljudi
Bogu umilni bili
Slavu mu pronosili
Po kneževini svud.
Takvim vladarima
Hvala i dika bud’.
Jednoga dana knezu
Prohtje se ić u lov.
Odjeknu glasno
Roga lovačkog zov
I lavež ljutih pasa
I njisak bijesnog hata,
A ruka uzde hvata
Pa hajd u šume guste
Put divlje Hodinye.
I eto sreće puste!
Košutu grmlje krije,
O ljudi, krasna li je!
Poput nevinog čeda
Hajku lovačku gleda
I bjegnut jadna htjela;
Hitra doleti strijela
I usred bijela dana
Košuti ljuta rana
Iz nježnog zjapi tijela.
I bježi, mukom bježi,
K stjeni kamenoj teži
Gdje voda žubori hladna.
Tamo je klonula jadna
Da pusti zadnji dah.
No gle znaka s nebesa!
Teče košuti mlijeko,
Reć bi, čitava rijeka…
Kneza spopade strah.
– Čudo! – Svako je reko
I pio slatkog mlijeka
Ma baš do mile volje.
Pa kud bi lovac bolje?
Al’ jao, pomoz Bože,
Iz kamene pećine
Iskrsnu divljak plah,
Raspelo sveto steže.
Odjeća mu od kože,
Kosa do zemlje seže,
Brada sakriva grud.
Kakva mu pamet i ćud,
Je l’ avet ili duh,
Bog bi tek znao gor.
Mrtvoj košuti hrli
I ljubi je i grli
I plače ubog stvor.
Držeć u ruci Krst
Podiže drhtav prst
Te će Borivoju reć:
– Zašto ustrijeli moju
Premilu mezimicu,
Voljenu košuticu
Dobročinitelja mog?
Hranila me je mlijekom
Prijatelj bi mi vijekom,
Darova mi ju Bog.
Bila mi silno blago
Mjesto seke i maje,
Bezazlenošću zračio
Mirni joj blagi lik.
Smrt njena duše mi krik,
Bol moja velika je!
Crno joj oko drago
Sveđ gledalo me rad.
Dražesno mi stvorenje
Usmrti ljudski stvor,
Oprosti, reć bi – gad.
Knez moravski se trže
I bi mu jako žao
Te grešku pere brže:
– Šumnjače, reci tko si?
Što želiš, od mene prosi
I sve ću tebi dat.
Dignuv visoko glavu
“Divljak’’ zboriti uze,
U plemenitom oku
Zasjale suze, te će:
– O čuj me dobro, kneže,
Ja ubog prosjak nisam.
Mene s kraljevstvom veće
Kraljevska loza veže,
Pogodi sin čiji sam?
Ja krv sam Gostumila
Kralja Zemlje Hrvatske
I slavne Dalmacije.
Znaj, ime Kroacije
Nekoć i sada bilo
Srdašcu mojem milo
Ko sunce što no sije,
Ko drage majke krilo
I slatki osmijeh njen.
Sjajan me život ček’o
Svak mi se klanj’o i rek’o:
“Blažen ti začeća tren.’’
Usred lagodnog žića
Osjetih s Neba zov
I bijah Duhom vođen.
Božji mi reče glas:
“Sinko, pripadaš meni.
Nisi za kralja rođen,
Čeka te život nov.
Ostavi zemlje čari,
Sve raspadljive stvari
I budi samo moj,
Ivan Hrvatski, svet.’’
– Kneže, ja prezreh svijet
I sav se Bogu dadoh
I pred njim ko rob padoh,
Te bijah ludo sretan.
Dođoh u divljinu
I nisam nikad sjetan;
Vijek ću pokoru činit
Sa duša grijehe snimit
I molit za svoj rod.
Kraljevska što mi krv
U tijelu bijednom teče,
Kad prkosno zapeče,
Ah, ja se vragu ne dam!
Krst ovaj stavim preda m’
I budem sićušni crv,
Od mrava ništa bolji.
Tu sam po Božjoj volji,
Tu ću spokojno mrijet.
Četrdeset dva ljeta
Nije me vidio svijet
Nit za njim srce tuče,
Nit želja k njemu vuče.
Kneže, ti čudno gledaš
I dokazat si ne daš
Da smrtnik uživat neće,
Da kralj bježi od sreće?
Ta čemu žezlo, kruna,
Dukata kesa puna
I slavni kraljevski znak?
Kneže, to sve će proć.
Kraljevstvo, slava, moć
I raskoš i prijestolje
Svijeta su ovog kras.
Ja nađoh blago bolje:
Skromnost, žrtvu i mir
I duši svojoj spas.
U divljoj Hodyniji
Kraj bistre Lodenice
Sa životinjom i mravom
Vječni je za me pir.
I tvrdim punim pravom
Da moja kamen – špilja
Puna je izobilja
Sveg što čovjeku treba.
Imam hladne vodice,
Plodove šume ove,
Imam blagoslov Neba
Neraspadljivo zlato,
A u nebeskom dvoru
Mjesto mi rajsko dato.
———-
Zadivljen Borivoj slušo
Pa reče: ”Sveta dušo,
Budi mi u dvoru gost.
Ostavi vječni post
Obuci halje nove
Bjež’ iz divljine ove,
Uživaj koji čas.”
– Ne, hvala – Ivan reče,
– Već kneže, popa mi daj.
Kad žića kraj isteče,
Da idem pravo u raj.
I umr’je Hrvat Ivan,
Kraljević, čovjek divan
I bje proglašen svet.
Ozdravljo češki svijet
Čudom hrvatskog sina,
A tuđa domovina
Slavi ga danas dan.
Ivane, ti nam prosti,
U tuđem kraju ti kosti,
Mnogom si Hrvatu stran.
———–
Trinaest vjekova
Kristov barjak se vio,
Brojan mučenik bio
U rodu hrvatskom.
I mnogi krasni ljudi
Hrabrost im vječna budi,
Davali živote
Za Krista i za Dom.
Krv stoljećima tekla
I hvale riječ se rekla
Pa legla s pokojnikom
U jame dubok grob.
Umjesto mučenika
Umro tek neznan rob.
O Bože, Ti nam reci,
Gdje su hrvatski sveci
Gdje dičnog roda cvijet?
Zar četvorica samo?
Zar tuđi bolji je svijet?
Grešnost Hrvatskom hara,
Od strane ljevičara
Prijeti nam oblak crn;
Gle, komunizma trn
U svakoj njivi niče.
Kraljeviću sveti
Hrvat ti usrdno viče
Pogledaj nas sa Neba!
Hrvatska svece treba,
Čistokrvne Hrvate
Da svetost Zemlji vrate
I slavu roda svog.
Ivane, ti izmoli
U suznoj hrvatskoj doli
Nek vlada Hrvat i Bog.
Marija Dubravac